Još u osnovnoj školi Ante je počeo pisati poeziju, a sad ima 77 godina. Kroz taj period napisao je oko 250 pjesama. Smatra se pravim umjetnikom – kao takav bolje zapaža, dublje osjeća te je nakon nekog vremena pisanja zaključio da svoj rad treba podijeliti s drugima. To mu nije bilo lako jer je poeziju doživljavao kao krik svoje duše i nije to želio dijeliti s drugima. Predomislio se kad je osvijestio da nikad ne bismo saznali za velike pjesnike, da oni to nisu dijelili s drugima. Nikad nije bio zainteresiran za materijalno, nego samo za ono prema čemu je osjećao zanos. Ide samo za lijepim, nebitno što to je. Poeziju uspoređuje sa lijepom ženom, koja nestaje. 

 „Meni ste učinili ovu večer drugačijom, hvala vam na tome.“, prvi je komentirao Davor. „Vaša poezija bez vaše interpretacije ne bi bila to što ona jest.“, primijetila je Martina. „Zaista sam uživao.“, kazao je Fabijan. „Zaista vas je divno slušati, jedino sam primijetila da imate depresivne teme… sve je nešto crno.“, donijela je svoj zaključak Maja.