Sama, bolesna, ali unatoč svemu baka Mara je ponosna žena.

Nitko od nas starost ne zamišlja tako da čeznemo za sladoledom od 5 kuna, da si kopanjem po kontejnerima skupljamo ostatke hrane i boce kako bi zaradili 10 kuna za komad najjeftinije piletine koju ćemo jesti ostatak tjedna, da nam je kava, zapravo, nekoliko puta prokuhani jedan te isti talog. Nije to mogla zamisliti ni baka Mara Gretić, ali život se samo srušio na njezina leđa. Zapamtite, sramota nije nemati. Međutim, nije ta 70-godišnjakinja pognula glavu i kukala. Sama, bolesna, ali unatoč svemu baka Mara je ponosna žena. I baš to u život joj je privuklo divnu djevojku, koja od ove starice nije okrenula glavu.

Deset je sati ujutro, a teta Mare već drugi put kreće u svoju uobičajenu šetnju. I dok Bimbo čuva kuću, ona se vraća na četiri ista kontejnera na zagrebačkoj Savici. Pokupi teta Mare i papir. Sve je to novac, kaže.

Teta Mare uskoro će napuniti sedamdeset. Sanjala je o tome da postane frizerka, ali život je imao druge planove. Radila je kao čistačica, konobarica, radnica na stroju u tvornici Nikola Tesla. Nije, kaže, mogla ni zamisliti da će starost dočekati ovako. ''Lani sam si, na primjer, priuštila samo jedan sladoled za pet kuna. Nisam si mogla lani, nisam mogla priuštit. A željna sam. Volim sladoled, pogotovo od vanilije'', priča Marjia Gretić.



U starosti u kojoj je sladoled nedosanjani san, a sreća se mjeri brojem pronađenih boca luksuz je sve, pa i svakodnevni ručak. Kad ušpara koju kunu, ode na plac. Tamo tetu Maru dobro znaju. Kupi koliko može, koliko ima.

Nemati nije sramota, to nikako, ali je teško. U skromnoj kućici stisnutoj među novim zgradama bolja se budućnost ne nazire. Život ide dalje, a ona si posla uvijek nađe. Kada je posljednji put jela bilo koje drugo meso osim piletine, više se, kaže, ni ne sjeća. Stidljivo priznaje da i u kontejneru pronađe dobre hrane. Pokupi pa skuha, poput slanine od koje je nedavno pravila čvarke. No, bilo je i dana kada nije bilo ničega. Ali i za Bimba uvijek mora biti jer on joj je, kaže, sve. I sreća i prijatelj. Udomila ga je prije dvije godine, uzela iz azila jer crnog psa nitko nije htio. I od tada je centar njezinog svijeta. Donio joj je ovaj mješanac i puno više. Poznanstvo s Veronikom Klasić, djevojkom koja je pomažući udrugu Farmica iz koje je udomljen Bimbo postala netko tko tetu Maru povremeno posjećuje.

Uvijek joj donese koju sitnicu, nešto hrane. Kada je trebalo, Bimba je odvela i na cijepljenje. A Marica je uvijek skromna i zahvalna. Njezina kava je već neliko puta prokuhan talog. Sve drugo za nju je preskupo. Veronika pomogne koliko može, ali problema je puno. Ide ljeto pa će biti malo lakše, ali doći će opet i zima i kiše, a s njima i problemi. Pokazuje krov koji prokišnjava i jako je brine. Novca za majstora jednostavno nema, kao ni za popravak stropa u drugoj sobi koji se počeo urušavati. Zato tamo ni ne spava, ali i hladno je. Griju se svega dvije prostorije, drvima koja su preskupa. Zato u otpadu skuplja i stare gajbe i sprema za zimu. Treba joj i do šest metara. Dio dobije, a dio kupi.

''Najveća njena tuga od svega, od toga što nema, od toga što preživljava, ja mislim da to samoća ubija'', govori Veronika.



Vrijeme krati u vrtu, mjestu koje kaže, nije ni sjena onoga što je nekada bilo. Suprug Dragutin jako je volio cvijeće i s njim je znao čuda. Umro je od raka prije četiri godine i od tad je sama.

Ne voli doktore. Čim ih trebaš, kaže, nije dobro. Zato radije živi u neznanju. O teškoj dijagnozi koju je dobila prije nekoliko godina ne želi ni pričati. S njom živi pa dok ide. Biti sam, pa još i bolestan, nešto je najgore što se čovjeku može dogoditi. Ali tu je Bimbo, tu su njezini golubovi. Tu je i Veronika. ''Ova godina mi je strašna. Kada trebam ići nekamo van, onda me jako strah hvata. Onda moram popiti tabletu za smirenje. Možda je to od te samoće na prihičkoj bazi sigurno, jer drukčije nije. I malo sam postala zaboravna'', govori.

''Boli. Ali pokušate napraviti barem nešto i maknut se prije nego se rasplačete'', rekla je kroz suze Veronika. I malo je puno. Koliko doista shvatite tek kada tetu Maru pitate za dugove o kojima s nelagodom govori, a sa svega 1200 na mjesec živi teta Mare. Mirovinu je naslijedila od pokojnog muža, ali i kredit u iznosu od šestotinjak kuna koji redovito vraća. I vraćat će, kaže, ako poživi idućih pet godina.

Živiš s dugom od 200 kuna koji te pritišće svim teretom ovoga svijeta. Na pragu sedamdesetih živiš život željan sladoleda od vanilije, život u kojem se sreća mjeri brojem pronađenih plastičnih boca. Sam, stisnut u skromnoj kućici između novih zgrada na zagrebačkoj Savici. Ali živiš ko teta Mare – ne predajući se, uzdignute glave.

Propuštenu epizodu emisije Provjereno pogledajte besplatno na novatv.hr.

Još lakše do novosti o omiljenim serijama i emisijama. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju