Koliko je vas koji ste sami u kući ispred televizora? Bilo da su vaši najmiliji udaljeni, odvojeni ili ih jednostavno više nemate. Onda znate kako je živjeti u samoći, kada nemaš kome reći dobro jutro i prije spavanja poželjeti laku noć. Veri je tako posljednjih deset godina. Djece nije imala, a nakon smrti majke ostala je sama u kući koja je zapravo nekada bila staja. Posljednje dvije godine živi bez struje i bez vode. Ali, ima Vera ono što je većina davno izgubila: dobrosusjedske odnose. "Dupsti u zemlji? Ko-pa-ti", govori 70-godišnja Vera Pajor uz svijeće dok sjedi za stolom. "Istarski pisac Viktor? Huuugo. Valjda je? Bum napisala pa bumo vidli", dodala je Pajor. Je li točno ili nije, Vera nema s kim provjeriti. Posljednjih deset godina otkako joj je od raka umrla majka, živi sama. U kući koja je nekada služila kao staja.

"Znate kako, evo uz ovu sveću, tu si malo kurim i tako", objašnjava Pajor. "Nije baš ugodno, znate i sami. Kad je čovek sam da nije ono...", dodaje. Tko samovao nije, ni zamisliti ne može kako je to, sjetno priznaje. A u samoći vrijeme najsporije teče. "Sakupljač bilja? Bi-ljar", nastavlja. Nema bolje zabave za mozak, šali se. Sa sedamdeset na leđima još je rano za pustiti se, još je puno borbe pred njom. Jer, kako drugačije nazvati starost koju živiš sam, uz svjetlost svijeća. Bez struje.

 

Ekipi emisije Provjerenog pokazuje fotografije. "Ček dok ja nađem. Evo. To su moji roditelji. To je brat i ja i mama i tata", objašnjava i dodaje da je fotografija iz pedesetih godina.

 

I cijeli život pred njom. Djevojčicom koja je, kaže sjetno, uživala u djetinjstvu. "Prekrasno. Lijepo. Moji se nikad nisu svađali. Dobri su jako bili prema nama djeci i sve", prisjeća se. Od toga su života ostale samo uspomene. Sjećanja na neka bolja vremena, jer ono što je nakon toga došlo, kaže - bilo je sve, samo ne dobro. "Ja sam puno propatila u životu", navodi Pajor.

O braku i gubitku onoga najvrjednijega ne želi govoriti. Neka ono što se dogodilo prije 50 godina tamo i ostane, kaže. Sama je. I to je tako. "Kad sam bila mlada, nisam si zamišljala da bum ipak i ja tako. Ja sam mislila - budu i moji živjeli vječno, ali nema...", dodaje. Sa završenih šest razreda osnovne, poslove nije mogla birati. Godinama je gulila sezone po obali, ali mirovinu kaže - nema.
"A to kaj dobim tu socijalnu pomoć, tih 920 kuna. Da, i to sve moram kupiti. Smeće plaćam, preko 100 kuna mi dojde smeće", objašnjava.

Gladna nije. Kruha uvijek ima, a šiškeli, tijesto od krumpira zaprženo s mrvicama Veri je, priznaje uz smješak, delicija koja vraća u djetinjstvo. I uvijek se nekako izgura.

"He kako, od mjeseca do mjeseca. Moram. Ne jedem meso svaki dan, bar da imam za nedjelju ovak' da si složim i to. Od buta si malo uzmem, 22 kune, a nemrem si kupiti kaj je po 35. Bi si koji put i ribe pojela, al su skupe. A ovu baš u konzervi mi ne ide, ne volim ono ulje, onda mi nekako...", kazala je Pajor. Dok je zdravlje služi, već će ona nekako. Posljednje dvije godine u njezinu domu nema struje. Kada je brat srušio staru kuću u dvorištu na kojoj je bio priključak, njezina je ostala u mraku, a od tada ne radi ni hidrofor.

"Joj, kako bi. Je a kaj, pa ne bi si život uzela. Sam rekla da ne bi. Da mi je ne znam kako teško i je mi teško gospođo, ali nikad pa da nemam ne znam kaj... ne bi to napravila. Ne", odlučna je Pajor. S kantom u ruci ide do prve susjede po vodu. U životu naučenom na teško, vrijeme ne gubiš na razmišljanje. Samo živiš.

"Pomognem joj koliko mogu. Dajem joj žaruljice na baterije, svijeće, samo da si svijetli. Pa možete si zamisliti život bez vode, bez struje, bez ičega. Sad su dani kratki. To je strašno, prestrašno. Sama je, nema nikoga", kazala je susjeda Ankica Meštrović. Da ne dođe po vodu, ne bi ni znali, kaže Ankica, da tri kuće dalje netko uopće živi. Jer ma koliko joj zna biti teško, Vera nekako gura.

"Nikada ništa ne traži. Znala me je tražiti tablete protiv bolova, to je sve što je tražila. Ništa ne traži", govori Meštrović. U tridesetak kvadrata svoga doma Vera kaže - ima sve. Zapravo, gotovo sve. Osim struje i nekoga s kim bi podijelila samoću.

"A joj usamljena sam, a kaj. Kaj morem? Nemrem od toga, nemrem pobjeći", rekla je Pajor. Ne može, a tako bi često htjela. Po sve ono što nema kod kuće, dođe kod susjede. Ali prije svega po toplu riječ i društvo. "I sanjkali se bumo. I bam bumo! Stara sam jako i kad se poskliznem da viš kak se bum sanjkala", dodaje Pajor. Malenom je Josipu, slažu se svi, poput prabake. Sve mu dopušta, a obožavanje je uzajamno. Uz četiri generacije na okupu, nikad nije ni tiho ni dosadno.

"Kažem, dojdem tako ovoga pa družimo se i... - navečer se isto družimo, malo da", dodaje Pajor. 23-godišnja Katarina Blažinić je poznaje godinama, dok je Vera još brinula o bolesnoj majci. No posljednje dvije godine ona je postala dio njihove obitelji. Uz kavu nerijetko podijele i ručak. "Neki susjedi je nisu htjeli prihvatiti, a kaj buš ženi jadnoj. Ti isto nikad ne znaš kako ćeš ti doživjeti starost. Pa kaj, nek dođe si žena popije kavu. Malo si podružimo, nema jadna ni televizora", rekla je Blažinić.

Kako joj je živjeti bez vode i struje, ne može priznaje ni zamisliti. Samoća je ipak najgora, kaže, i nju nitko ne zaslužuje. Pa su prošlu subotu Verin rođendan proslavili onako kko je ona poželjela. Uz pizzu. "Dok imam ja, bude imala i ona. Dok ne budem imala ja, ne bude niti ona imala, kaj da vam rečem", rekla je 50-godišnja Slavica Šivak. No Vera uvijek nađe načina da uzvrati. Pa nakon jutarnje kave, Slavici rado pomogne oko životinja. Nedavno su kaže skupa bili i u branju kukuruza. Posla na selu uvijek ima, a njezine dvije ruke od njega ne bježe.

"Rekoh, ne moraš ti meni teta Verica pomoć. Veli ona - je, pa ti malo pomognem. Ipak i znam joj oprati veš. Stvarno velim, došla mi je jenput pa me prosila - 'čuj nemam ti ja praška, ne mogu si kupiti' pa rekoh kaj te je tko pitao za prašak da ti operem veš. Stvarno, ona ne troši puno, nema toliko veša. Donese tjedno dvaput da operem veš, nije to sad bijelo i šareno", kazala je Blažinić.

Njima sitnica, a Veri luksuz. Pranje rublja i tuširanje u kadi. Pod tušem. Nešto što se kad nemaš, itekako cijeni. "Jer nisu baš svi ono druželjubivi", rekla je Pajor. "Ja mislim da su svi zaboravili ovoga kako vrijeme teče ovoga i kako nam je do još života ostalo, a da nikad nitko dobro ne čini nikomu", smatra Šivak.

A potrebno je tako malo. Tek šalica kave, komad pizze za rođendan. Topla riječ. "Da nema ovih susjeda, ne znam kako bih. Nemreš u pet sati ići spavati s kokošima. Znate kako je to. Onda malo pogledam televiziju kod njih... dok je još svjetlo da vidim doma, baš mi se po mraku niti ne da znate kako je...", objašnjava Pajor.

Sretni su oni koji ne znaju, koji ne žive samoću. Sretni su oni koji u vremenima otuđenosti i siromaštva duha imaju nekoga koga mogu zvati susjedom.

Emisiju "Provjereno" gledajte četrvrkom u večernjem terminu na Novoj TV! Propuštene epizode pogledajte besplatno na novatv.hr!