Kizami zuki i Yoko geri kekomi slasni su varaždinski borilački specijaliteti. Udarac šakom i bočno nogom omiljeni su udarci Inge Poje, varaždinske karatašice.

''Kad ulazite u sportsku dvoranu, odjednom sve ostavljate iza vrata i usredotočite se na događaje u dvorani'', govori Inga.

''Pa Inga je tu nama majstor, mentor! Kad nema trenera ona vodi treninge. Tak da, sve kako Inga, tako i mi'', kaže njezin kolega iz kluba, Marko Grđan.

S Ingom nema šale

S karate bakom nema šale. Vješta je u karateu, ali još vještija u samoobrani. Ako je sretnete na varaždinskim ulicama i pokušate orobiti – bolje produžite dalje, za vaše dobro.

Svoju stazu života Inga je počela utirati u osmoj godini, kad je otpalo malo žbuke sa školske dvorane, a ona povirila što se nalazi iza zida.

''I bila je jedna rupica gdje se boja ogulila, pa sam ja uvijek virila kroz to i poslije škole sam ostala dugo vremena gledajući kako oni vježbaju'', prisjeća se Inga. Bez daha je tako pravila svaki gimnastičarski pokret i odlučila da će to biti ona.

''Mama nije mogla gledati kako se bacam, kako to sve izgleda. Onda su to bili momenti kad je sjedila s rukama na očima i čekala da sve to prođe'', priča.

Mladost u gimnastičkoj dvorani

Nakon što je prešla s druge strane zida, više se nije vratila. Svoju mladost ostavila je u gimnastičkoj dvorani novogradiškog kluba Partizan.

''Išla sam na treninge, nisam se puno družila, nisam išla na plesnjake, nisam išla na kavice. Ako nešto volite, onda vam nema tu odricanja. Imate dvije mogućnosti – mučiti se u sportu, to nema svrhe. Ako ga volite, onda uživate. Onda je sport dio vašeg života'', kaže Inga Poje.

Inga je s vremenom narasla do juniorske, a potom i seniorske reprezentativke. Na brojnim natjecanjima predstavljala je svoju državu, ali i bivšu Republiku. O njoj su izvještavali mediji, a njezina su postignuća punila sportske knjige.

Uspomene koje o njoj nose drugi

No, osim ovih materijalnih, najljepše uspomene o njoj nose ljudi čije su se životne putanje nekada ukrstile s njezinom. ''Nikad je nisam zaboravio. Ona je moja prva ljubav'', kaže Ivica Žirovčić, njezin prijatelj iz djetinjstva.

Ivica i Inga dijelili su osnovnoškolske klupe u Novoj Gradiški. Bilo je to za Ivicu prekrasnih, ali prekratkih osam godina. ''Gradiška je bila puna dudova. I kad smo mi išli kući: 'Poljubit ću je kod onog duda, poljubit ću je kod onog duda'. I dođemo kući – ne poljubim je ni kod jednog duda'', prisjetio se.

Početkom ove godine, nakon pedesetak godina, surfajući internetom naletio je na poznato, i njemu tako drago, lice. ''Rek'o Bože dragi, ta se nije promijenila'', kaže.

Nakon gimnastike - sportska medicina

Odlučna, vješta, ambiciozna, ali prije svega – svoja. ''Dolazila bih kući uvijek s razbijenim koljenima, poderanim čarapama, u kuti uvijek s iščupanim gumbima... i tako'', prisjeća se Inga.

''Ja se nje sjećam na gredi, majko moja mila rođena. Inga je toliko uporna bila, ma ona je vježbala do iznemoglosti. Ona je sa svojim neumornim i upornim i tvrdoglavim, da kažem radom, sve to stizala'', priča prijatelj iz djetinjstva.

Svoju profesionalnu karijeru u 23. godini zamijenila je drugom stranom sporta – sportskom medicinom. Pedeset godina kasnije od gimnastičarke, preko vrhunske doktorice, u Varaždinu je poznatija i kao karate baka.

''To je jedno čudo. Mislim, ne znam postoji li uopće u Hrvatskoj netko tko tako aktivno trenira i da je dogurao tako daleko'', govori Siniša Kovačić iz Fight Cluba Kovačić.

Želja za karateom

Inga Poje kaže da želju za učenjem karatea nosi od djetinjstva. Mirni dani i brojni slobodni sati koje joj je donijela mirovina, prije osam je godina pretvorila u misiju da postane karate majstorica s crnim pojasom.

''U godinama koje skupljate, uvijek je bolje učiti nešto novo. Uvijek je bolje kupiti nove cipele, nego hodati u starima'', kaže.

Vanserijska i prije svega vrlo stručna i predana svemu što radi. Takvu ju je upoznao i Siniša u čijem borilačkom klubu sada trenira.

''Sviđalo mi se kod nje to što je ona istraživala i dalje. Znači, nije jednostavno kao neki ljudi, nauče nešto pa to tupe cijeli svoj život. Ona se konstantno usavršavala i u tom usavršavanju sam ja uvijek pronalazio jedan dio sebe'', kaže Siniša.

Plemenita vještina

Karate je plemenita vještina. U njoj nema ljutnje ni eskalacije emocija. Od karataša se osim fizičke tehnike očekuje i njegovanje specifičnih ljudskih vrlina – pravednost, hrabrost, dobrota, ljubaznost, iskrenost, skromnost, a naročito samokontrola.

''To su vrline izuzetno kvalitetnog čovjeka u kojega se možete pouzdati, pravoga prijatelja, uvijek otvorenoga prema pitanjima, željama, spremnoga da pomogne, iskren, pošten, pun izuzetno pozitivnih ljudskih osobina'', govori Inga.

U Hrvatskoj je za osobe treće životne dobi uvriježeno mišljenje da je fizička aktivnost gubljenje vremena, govori nam Inga.

''Stalnim kretanjem stvaramo ipak mir u cijeloj fiziologiji, a pogotovo u nervnom sustavu. Na taj način se lijepo spustimo, shvatimo gdje smo, prespavamo i sutra je novi dan. I onda možete ući u život slobodno i sačuvati da vam se torbica ne ukrade'', kaže.

Živi sto na sat

Baš kao nekada kada je povirila kroz rupicu školske dvorane, Inga i u 73. godini živi sto na sat, samo malo mirnije, uz jogu i meditaciju, šetnje prirodom i sitne radosti.

Žena je to koja je u mnogim privatnim svjetovima zauzela važno i nezamjenjivo mjesto. A već 65 godina, kaže nam, tek kad uđe u sportsku dvoranu, svijet je njezin.

Propuštenu emisiju pogledate besplatno na novatv.hr

Još lakše do novosti o omiljenim serijama i emisijama. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju