Svađaju se političari, a i javnost se našla pozvana. Svatko ima svoj stav o tome bi li dva tate ili dvije mame bili podobna i poželjna obitelj.

Takav smjer rasprave pokazuje kako većina nikada nije ni bila u domu za nezbrinutu djecu niti imaju pojma što domska djeca proživljavaju. Mato Barišić je snimio dvije žene koje su odrasle u domu. Njihove suze, strašne tajne i ožiljke koje nose na sebi te danas odrasle osobe, trebale bi zamisliti svakoga od nas.
Da netko doista sluša što ta djeca imaju reći, pokušavali bi onda poboljšati zakon i pomoći im da što prije odu od tamo i pronađu ono što im je najpotrebnije, obitelj.

Anonimna žena iz ove priče je s dvije godine života, u domu, upoznala svoje nove roditelje. No, tek s 12 izašla je iz doma, sve zbog sporosti sustava. ''Nisu me mogli usvojitit jer tada je bilo ako se biološki javlja barem jedanput u 6 mjeseci bilo tko on ili ona, premda za oca ne znam ni tko je, nema vas pravo usvojiti niti udomiti'', priča anonimna Splićanka.

Sa samo 6 mjeseci života, prabaka ju je odnijela u dom s namjerom da je zaštiti od obitelji u kojoj je živjela. Uspjela je samo nakratko. Silovana je prvi put s devet, a drugi put s 10 i pol godina, i to od očuhova sina, a nešto poslije i od vršnjaka u domu. Neprestana zlostavljanja, kako verbalna tako i fizička. Njezinu tajnu nitko ne zna, osim ekipe emisije Provjereno i jedne prijateljice. Sve to nosi 30 godina u sebi, no nastavila je živjeti. Kaže, nema druge. No, javila se ekipi emisije Provjereno jer je ljuta zbog polemika koje politika vodi na leđima djece oko zakona o udomljavanju, zakona koji se odnosi na djecu, a djecu malo tko išta pita.

Njezino ime ostat će tajna. Recimo samo da je tužna priče jedne Splićanke, mlade žene koja je najljepše godine djetinjstva provela u instituciji. Cijeli život taji da joj je 11 i pol godina, koliko je provela u domu, mahom bio pakao. Pakao s kojim bi teško živjela i odrasla osoba, a kamoli dijete u najranjivijoj dobi.

Priča Florije Aslani, 34-godišnje samohrane majke, srećom ipak je nešto manje traumatična. Premda ni ona nikada nije našla ono što je željela, sigurnost i toplinu doma. ''Uvijek pod pritiskom da će ti se netko rugati i odbaciti i da si zauvijek obilježen kao domsko dijete'', kaže Florije.

Florije Aslani od devete godine živi po domovima. Danas se bori ne samo za sebe, već i za svoje dvije djevojčice. Život je nikad nije mazio. Kaže, sve to utjecalo je na manjak samopouzdanja i nerazumijevanje okoline, zidova na koje neprestano nailazi. ''Ako ustrajem u tome da ima nade, da ću dati sve od sebe, onda bi trebalo biti bolje'', priča. Trebalo bi i moralo, no nije.

Njihove priče, iako drastične i dramatične, epilog su nesređenih obiteljskih prilika. Odlazak u dom njima je zapravo bio spas. ''Bilo da su to bili neprikladni uvjeti ili su bila neka iskustva zanemarivanja ili zlostavljanja. Najviše ih je doživjelo baš to. I zapravo ta djeca imaju kumulativna teška isksutva'', ističe dr. sc. Bruna Profaca, psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba

Trenutačno je u Hrvatskoj nešto više od 800 djece po domovima. Samo u onom najvećem zagrebačkom je 200-tinjak djece. ''Baš u Nazorovoj gdje imamo djecu od 0-7 gdina, imamo dvadesetak djece koji godinama čekaju na posvajanje'', kaže ravnateljica dječjeg doma Zagreb dr. med. Jasna Ćurković Kelava.

Tu dolazimo do paradoksa. Naime, 1400 obitelji želi posvojiti, a na godinu samo otprilike stotinjak djece stekne uvjete za posvajanje. Da bi došlo do toga, potrebno je biološkim roditeljima oduzeti roditeljsku skrb, a to pokreću centri i imenuju sudovi.

Kelava ističe da se to ne pokreće baš redovito, što ima i svoje posljedice. ''I kad budu okončani, dijete ima 12 ili 13 godina . I mi sad imamo nekoliko takve djece koja su raspoloživa za posvojenje, ali za koju nitko nije pokazao interes'', objašnjava Kelava.

To se dogodilo i Florije. Majci nije oduzeto skrbništvo. Novi poboljšani zakon o udomiteljstvu mogao bi pomoći da djeca nađu makar privremeni dom. No, dok je interes za posvajanjem velik, za udomljavanjem je premalim pa je struka odlučila napraviti novi zakon, onaj o udomljavanju, ali naravno dvije su prepreke.

Nekima je sporna i činjenica da bi udomljavanje postalo zanimanje. Pojednostavljeno, udomiteljima će biti priznat radni staž, ali će imati i naknadu u iznosu od 2500 tiusće kuna. ''Svi radimo za plaću. Mi koji brinemo o djeci, svi. I oni koji to problematiziraju, na primjer saborski zastupnici, od kojih neki misle da će se udomitelji obogatiti na tome. Možete si misliti da će se time obogatiti. Ali će se sigurno puno više namučiti brigom o toj djeci'', tvrdi Kelava.

No, više od toga, razdor je unio uvjet tko može udomiti. Dakle, smiju li istospolni parovi udomiti ili ne. Tako je i ovaj zakon postao poligon za poliitčko nadmudriuvanje i obračune. ''Spolna orijentacija aposlutno nema veze s odgojem djece'', kaže Profaca i dodaje da se, među ostalim, u to uvjerila i na ljudima koji joj dolaze. Bauk oko odgoja i spolne orijentacije Profaca pridodaje neznanju. ''Živimo u društvu koje se ne temelji na znanju. Ja mogu razumijeti predrasude, to mi je i posao da ih razumijem. Jedno je razumijeti različite stavove, drugo je znanje'', kaže psihologija Bruna Profaca.

Nameće se pitanje što je s potrebama onih na koje se taj zakon odnosi, a čiji se glas ne čuje, dječji glas koji želi samo jedno. Prvi put u 28 godina otkako ga je napustila, anonimna žena iz ove priče došla je ispred mjesta gdje je provela punih 11 i pol godina djetinjstva. ''Mislila sam da ću kada dođem ovdje, a nisam znala da će to biti danas, mislila sam da ću osjećati bijes. Ali ništa. Nema nikakvog feelinga, ravnodušno skroz. A to je dobro'', rekla je. Ustraje na tome da sve što se dogodilo ostane tajna. ''To vam je isto kao kad vojnik prođe rat i što doživi u ratu, to pokušava zaboraviti'', objašnjava Splićanka.

Ona sada ima obitelj, muža, djecu, roditelje koji je obožavaju. Florije ima dvije curice, krov nad glavom koji je privremen, ustupljen od doma u kojem je odrastala, bez posla. ''Nitko ne razmišlja da ja moram podrediti posao svojoj djeci, da ne želim da idu u dom, da ne mogu raditi od 5-6 ujutro. Moja najveća je želja imati dom za svoju obitelj, da nismo beskućnici'', kaže Florije.

Istu želju ima od devete godine života. Ona koja nema podršku od obitelji, sada je glava obitelj, odgovorna za dva mlada života. ''Ne daj Bog da se meni nešto dogodi. Radije bih da idu u udomiteljsku obitelj, nego da idu u dom. Koliko god se tamo trudili, nije isto kao kada imaš obitelj'', govori Florije.

Zakon o udomiteljstvu trebao je biti izglasan u ponedjeljak. Odgođen je bez objašnjenja. Neke su naznake da bi do glasovanja moglo doći na sjednici Sabora u petak.

Svi oni koji imaju iskustvo doma, znaju koliko i što on znači. Hoće li sudbine i iskustva ovih mladih žena išta pridonijeti da se sukobi na plitičkom planu pa i onom ideološkom prekinu, da se skrene fokus na ono bitno, na dobrobit djece? Tome se nadaju i stručnjaci, a i oni koji su svoja djetinsjtva proveli na takvim mjestima. 

 

Propuštenu epizodu emisije Provjereno pogledajte besplatno na novatv.hr.