Prije četiri godine bila je u sirotištu u Africi

Možete li uopće zamisliti da je to što ona nema nogu - njezina karta za bolji život? Da to nije njezina tragedija, već njezina sreća? Kako to što netko nema nogu može biti sreća? Priču iz afričkog sirotišta Mali dom, koji vodi franjevac Miro Babić, gledali su Ivana i Karl.

Ugledali su djevojčicu koja nema nogu, a umjesto nje Jane je imala zavezanu metalnu cijev omotanu kartonom. Jer, Jane živi u sirotištu, u Africi. Ali, Ivana i Karl osim što imaju golema srca, imaju i tvrtku koja izrađuje ortopedska pomagala. Od trenutka kada su je ugladali na videu prije nekoliko godina, pa sve donedavno, nisu odustali dok nisu uspjeli u svojoj nakani.

Sredili su Jane dokumente, preokrenuli nebo i zemlju kako bi ta dvanaestogodišnja djevojčica došla kod njih u Dubai i kako bi joj izradili protezu.

Prije nešto više od četiri godine bila je tek jedno od dvadesetak djece u sirotištu Mali dom u Africi kojeg vodi naš franjevac Miro Babić. Jane je bila najbolja učenica u razredu, imala sedam godina i nesreću da se rodi s jednom nogom kraćom od druge. Jer u Africi se to zaista smatra nesrećom, nečim što ti obilježi život, ali na onaj teški, ružan način.Hodala je hopsajući na jednoj nozi, a onda dobila pomoć u obliku metalne cijevi omotane kartonom.

Točnije, to bi bilo to da je na Facebook stranicama Maloga doma nisu vidjeli Ivana i Karl, bračni par koji je postao Janeinim anđelima čuvarima. Četiri godine kasnije, baš pred sam Božić, upoznali su se po prvi put. Na drugom kraju svijeta, u Dubaiju gdje je Jane došla kako bi dobila novu protezu, pravu nogu koja će joj omogućiti lakše kretanje, život bez boli. A Ivana i Karl za nju žele još i više. Da postane kotačić promjene za svu djecu Maloga doma.

''Prvi put sam vidjela za Božić objavu o curici koja je završila školu sa odlilčnim, razred, ali ona je bila nije imala nogu, imala je protezu to čak nije ni izgledalo kao proteza i to je bilo strašno to me pogodilo'', rekla je Ivana.

Bilo je to prije gotovo pet godina. Trenutak koji je njih potaknuo da pomognu, a njezin život promijenio iz temelja. Jer dobila je anđele čuvare. ''Želim biti policajka kada odrastem'', rekla je Jane. Imala je tada sedam godina i bila jedno od dvadesetak djece koja žive u Malom domu, sirotištu u Donjoj Subukiji u Keniji koje vodi naš misionar fra Miro Babić.

''Jane je jedno specifično dijete ona je došla iz izbjegličkog kampa ovdje u blizini, mama se o njoj nije mogla brinuti i imala je problema s nogom. Odnosno, Jane ima samo pola noge, tako je rođena'', izjavio je fra Babić.

U zemlji u kojoj tristo milijuna ljudi živi bez vode, a svako šesto dijete zbog gladi i epidemija umre prije svog petog rođendana, roditi se s tjelesnim oštećenjem poput Jane dodatna je stigma. Nešto što život unaprijed odredi na neuspjeh.
Ali u Malom domu mjesta za tugu nema, kaže fra Miro. Afrikanac iz Bugojna, kako sam sebe u šali naziva, brzo je nakon dolaska u Afriku shvatio kako ovdje stvari funkcioniraju. Snalaze se s onim što imaju, a ne mogu i neću su nepoznanica. A kako bi joj pomogli da hoda, snašli su se kako su i s čim su mogli.

''To su iz kartona i žica i plastike napravili kao neku produženu cijev i sad je ta mala djevojčica u tu cijev gurnula tu malu nogu koja je puno kraća tu unutra i s time hoda, znači ne može je sklopiti ne može s tim sjediti, u principu poprilično nešto kruto'', rekao je Karl.

Kako je to ne moći sa svojim tijelom sve što bi htio, Karl jako dobro zna. Još kao mladić stradao je u prometnoj nesreći i završio u kolicima. No, kaže, imao je sreće da mu se to dogodilo u Njemačkoj. U društvu koje mu je unatoč tome omogućilo da uz svoj trud i znanje danas bude tu gdje jest. Na čelu tvrtke koja izrađuje upravo ortopedska pomagala. On i Ivana žive na relaciji Hrvatska, Dubai, Njemačka. A kada su na Facebook stranicama Malog doma vidjeli Jane, ni trenutka nisu dvojili. Najboljoj učenici u razredu željeli su pokloniti protezu.

''Ako imate mogućnosti nešto dobro učiniti onda to vas izgradi kao osobu, ja mislim da je to dio razvoja srca, duše, ja mislim da je to dio karakternih osobina koje bi svatko trebao imati, ja znam da je tu puno ljudima teško jer su izbezumljeni svakodnevnim brigama i da onda jednostavno nemaju tu snagu. Ja misilim da je to isto u redu. A kad imate tu snagu, onda je jednostavno treba koristiti'', rekao je Karl.

No napraviti protezu nije jednostavno, pogotovo ne na daljinu. Stoga su na drugi kraj svijeta, u Afriku poslali Željka, svog protetičara. ''Ona je bila dosta sramežljiva kada sam ja bio, nije htjela ni pričati sa mnom, samo je slušala šta mora napraviti tako da je jedna preslatka djevojčica. Kad smo uzimali mjeru Jane svi su gledali pozorno to je bila tišina nitko ništa i onda poslije kada smo završili to sve, podjelili smo slatkiše to je bilo veselje. Znači jedna čokolada što čini, to je veliko čudo'', rekao je protetičar Željko Nuić.

Čudo. Nikako se drugačije ne može nazvati ni ono što se dogodilo Jane. Djevojčici kojoj su leđa bila potpuno iskrivljena jer se do prvog razreda kretala skakutanjem na jednoj nozi. A kada se počela koristiti s cijevi omotanom kartonom, to je dodatno iskrivilo njezino držanje. Jane je rasla, a njezina proteza zbog toga postajala sve naprikladnijom. Cijelo to vrijeme Ivana i Karl nisu zaboravili svoje obećanje. A nije ni ona.

''Ja znam koliko je puta ona mene pitala prije toga da njoj treba proteza, odnosno da joj treba noga. Svaki put kad bih ja bio u Malom domu, ona bi mene pitala kad ćemo ići raditi nogu'', prisjeća se fra Babić. No kroz papire Jane cijelo to vrijeme zapravo - nije postojala. Nije imala rodni list, osobnu, putovnicu. Samim time, nije ni mogla na put. U Dubai kod Ivane i Karla koji bi joj opet izradili novu protezu.

Gotovo četiri godine trajala je borba s birokracijom, a onda je došao i taj dan. S jednog kraja svijeta na drugi, potpuno sama, stigla je u Dubai. ''Dijete je došlo sasvim uplašeno. ona prvi put u svom životu leti avionom, prvi put napušta svoje selo. prvi put u životu ima putovnicu, ima identitet'', rekao je Karl. U početku je šutjela i promatrala. Ali ih je vrlo brzo i bez greške pročitala.

Sreća je to koja se riječima može teško opisati. Suze ionako bolje govore. Bilo ih i kada je Jane dobila novu protezu, s njom činila prve korake. ''Mene je tako oduševilo, jedanput smo se vozili u autu, i ja uvijek Karlu idem izvaditi kolica. Stanemo autom i ja gledam, ona onako brzo na toj protezi izlazi van i izvadi Karlova kolica'', prisjeća se Ivana.

Niti jednom kažu nije zaplakala ili se požalila da je boli, a prilika je bilo pregršt. Jer svaka proba proteze je bolna dok se ne prilagodi i oblikuje do najsitnijeg detalja. ''Mi smo je jednom zvali iz Malog doma, zajedno s drugom djecom smo je zvali i pitali smo je kad se misli vratiti, kad nam dolazi nazad? Tada nam je rekla da se ne bi vratila jer njoj je bilo lijepo'', rekao je fra Babić.

Plaža i ocean bili su, kaže Ivana nešto u čemu je najviše uživala. Kad se oslobodila sramežljivosti, htjela je probati sve. Bolonjez, pomfrit i džem pak osvojilil su je na prvu. U Dubaiju se, kaže fra Miro, brzo naviknula da jaja i meso može jesti svaki dan, a ne samo subotom kao u Malom domu.
I ne kaže se uzalud drugi svijet. Drugačiji, po mnogo čemu bolji. No tinejdžerice su ipak svugdje iste. Pa se u svega mjesec dana koliko je Jane boravila u Dubaiju, shopping pretvorio u njezinu najdražu razbribrigu. A modni ukus izbrusila je do savršenstva ne štedeći modne kritike. Želja joj je bila nositi traperice, ali ako proteza ne ide kroz njih, za Jane jednostavno nisu dobre. Nešto s čim se brzo pomirila i pronašla alternativu, jer takva je Jane kažu. Snažna cura.

Otvorio joj se jedan sasvim novi svijet. Svijet iz kojeg će nadaju se, izvući ono najbolje. Ispiraciju i poticaj za svoj ''mogu i moram'' životni stav. ''Kad je Jane vidjela da ja vozim auto, ona je bila u šoku. Htjela je samo ići sa mnom voziti se. Ona je mislila da bijelci ne rade. Da mi imamo novac'', izjavio je Karl. Da bez obzira na to što si osoba s invaliditetom možeš raditi i pridonositi društvu, kažu jednostavno ju je očaralo. Toliko da je odustala od sna da postane policajka i odlučila se baciti u Karlov biznis.

Gdje će završiti, jedva čekaju vidjeti. I to je kažu njihov cilj. Ne samo pomoći Jane, napraviti joj protezu nego je učiniti kotačićem promjene. ''To je znate kad bacite kamenčić u vodu, Onda imate mali krug pa veliki krug pa jednog dana dolazi taj krug do obale. Tako će biti i kod nje. To je sad jedan kamenčić koji smo bacili. Ona mora ići još dugačak put, ali naša je ideja u principu da nju pratimo, da ona nešto završi ili neki fakultet ili neku školu i onda da može toj zajednici nešto vratiti natrag. S jednim djetetom možete dobit dvoje, s dvoje četvero, osam i to tako ide'', zaključio je Karl. Jer tako se svijet mijenja na bolje. Jedan po jedan život. Jedna po jedna sudbina.

 

 

Emisiju "Provjereno" pratite četvrtkom u večernjem terminu na Novoj TV! Propuštenu epizodu pogledajte besplatno na novatv.hr!
 

Još lakše do novosti o omiljenim serijama i emisijama. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju