Iako se od rođenja bori s cerebralnom paralizom, on je i radio i živio kao da je zdrav, a tek kada je završio u kolicima, odlučio je da se neće predati. U grad putuje u kolicima, po magistrali. Usisava, pere veš, kuha, sve radi sam. Ne želi se, kao dio osoba s invaliditetom, zatvoriti u kuću. On ne želi, a država ga upravo tamo gura. Stijepo Sutić, naime, nakon 6 godina, treba nova elektromotorna kolica, a HZZO kaže da ne može. I tako od čovjeka posve sposobnog za samostalan život, žele stvoriti invalida, zarobljenog u četiri zida, ovisnog o tuđoj pomoći. Najveća ironija u svemu je što ta opcija državu stoji 10 puta više od novih kolica.

Većini domaćih invalidska kolica na magistrali od Dubrovnika prema Cavtatu nisu ništa neobično.
Svi znaju da ide Stijepo, i to ne baš malom brzinom. ''Ja u javni prijevoz, koji sad ide kroz Mline i Župu i Sreberno, ne mogu ući. A ne može mi nitko pomoći. Jer mene faktički treba dignuti u kolica, pa staviti u autobus, pa skupit kolica, ova kućna. I onda opet iskrcavanje. Muka. Ovako sjedneš i pičiš'', priča Stijepo.

Već je godinama, kaže, sam svoj gazda u motornim kolicima. Ne ovisi ni o kome, ide gdje želi. Boji se samo jednog, a to je zatvor u vlastita u četiri zida. Buđenje, jutarnja higijena, kuhanje kave, pranje suđa, spremanje kreveta, pa u dućan. To je njegova svakodnevna rutina. Malo duže potraje, ali smatra da je bitno što više toga raditi sam. Ako baš nešto ne može dohvatiti u dućanu, uvijek je netko u blizini.

No, svaki put na povratku kući malo zastane. Ispred njega je brijeg, velika kosina, i njegov najveći izazov tik prije doma. Nije mu svejedno. ''Može se dogodit kvar motora i kvar magnetske kočnice i da ja izletim preko kolica na pod. To se dogodilo u sedmom mjesecu. Slomio sam ključnu kost. Blokirao je motor na drugim kolicima, ne na ovim. I pao sam, slomio sam ključnu kost. Svaki dan izazov. A moraš živjeti'', govori Stijepo.

Brijeg je pobijedio još jednom, ali strah ga je da će izgubiti bitku protiv sustava. Elektromotorna kolica s popisa HZZO-a su mu, zasad, odbijena. Koštaju 70-ak tisuća kuna i odobravaju se svakih 6 godina. No, odobrena su mu druga, višestruko jeftinija, a njemu potpuno beskorisna. Naziva ih dječjim kolicima jer u njima brijeg ne bi prošao ni u snu. Preostalo bi mu samo da njima ide po stanu.

Iz HZZO-a odgovaraju da osoba koja može upravljati pokretom ruke, ima pravo na takva, standardna kolica. Da ironija bude veća, prije šest godina su Stijepi odobrili ova kolica koja treba. Zbog svega se obratio i pravobraniteljici za osobe s invaliditetom, koja je zatražila pojašnjenja od institucija.

Najapsurdnije je što je u cijeloj priči dosad nastojao uštediti sustavu. Jedna kolica kupio je donacijama građana, a druga mu je poklonila županija. Tek je treći put uskočio HZZO, a u zraku je hoće li još jednom. ''Hoćeš da invalida vežeš za kuću, da više država daje para? Da me smjeste bilo gdje ili da mi plaćaju asistenta? Njih bi asistent koštao mjesečno 3000 kuna, puta 12 mjeseci to je 36000 kuna, puta dva to je jedna moja kolica, koja mi daju na šest godina'', objašnjava Stijepo.

Zbog cerebralne paralize prvih 13 godina Stijepo je proveo je u krevetu. No, uporan i pomalo tvrdoglav, nakon brojnih operacija ustao se i na štakama školovao, pa i radio više od 20 godina u hotelu. Otkad više ne može na noge, otac ga redovito obilazi. Andro Sutić, Stijepin otac, poput svakog roditelja, najviše brine kad ga nema doma. Cesta je prometna, pa je uvijek s jednim okom na prozoru. Ali može biti siguran da će se Stijepo uvijek snaći. Sve jednostavno mora sam, i to ga najviše drži.

Od njega bi mnogo mogli naučiti i svi koji stoje na dvije zdrave noge. Upornost, ne mirenje za sudbinom, nego trajna borba. To je poruka za sve. A želja je samo jedna, da ga ne bace u okove, zbog birokratskih pravila. To je već morao objašnjavati nadležnima prije šest godina.

U pravilima je predviđena i iznimka, da se mogu dodijeliti skuplja i kvalitetnija kolica, ako su nužna za liječenje i rehabilitaciju. Hoće li žalba proći u proceduri, još se ne zna. Dotad strepi hoće li dobiti negativan odgovor, što bi njemu bilo kao smrtna presuda. ''Takva su pravila, da. Čekaj, nisam ja želio da budem invalid. Ja bih želio da svaki doktor koji tako razmišlja, da sjedne u kolica, pa da radi poslove u kolicima kao što ja radim po kući. Pa da vidim kako bi se osjećali'', kaže Stijepo.

Stijepo nastoji biti što manji teret društvu. Unatoč borbenom duhu i kreativnom rješavanju većine zapreka, očekuje da mu sustav pruži ruku, a ne da ga pretvori u osobu ovisnu o drugima. Pa čak i da gledamo iz hladne financijske perspektive, to bi sve nas koštalo mnogo više. Situacija je to u kojoj svi gube, a nitko ne dobiva, posebno ne osobe s invaliditetom koje se i u savršenim uvjetima muče u svladavanju svih prepreka koje im se nađu na putu.

 

Propuštenu epizodu emisije Provjereno pogledajte besplatno na novatv.hr.