Kad je prije više od četiri godine njegov HIV pozitivan status postao javna stvar, Mario je doživio šok. Njegova okolina burno je reagirala jer je on školski kuhar. U vrlo kratkom roku broj djece koja se hrane u kuhinji pao je na njih nekoliko desetaka. Roditelji su bojkotirali, a on otišao na bolovanje. Početkom ove školske godine, odlučio je vratiti se nakon potpore liječnika i Ministarstva koji svi redom ističu kako nema prepreke, a ni opasnosti da radi na tom poslu. Iako je pod terapijom i ne može zaraziti nikoga, polovina djece i dalje svoj obrok traži negdje izvan škole.

Dobro će pamtiti, a loše, koliko je moguće, zaboraviti. To je način da se nosi s dijagnozom. ''Ostali koji boluju od HIV-a žive jednim tajnovitim životom. Ne pričaju o svojoj bolesti. Kao što mogu pričati ljudi koji boluju od karcinoma, dijabetesa, šećerne bolesti, svi oni mogu pričati o svojim bolestima. Osobe koje boluju od HIV-a ne mogu o tome pričati jer društvo je prebrzo spremno stigmatizirati, diskriminirati iz radnog okruženja. Čak su i obitelji spremne svoje članove diskriminirati, staviti na nekakvu marginu. Nije lako živjeti s HIV-om u Hrvatskoj'', govori Mario.

To se najbolje vidi po reakcijama na njegov slučaj. Iako ga one pozitivne ohrabruju, teško je ne primijetiti i drugu stranu.

Mario Lemešić je školski kuhar u 2. osnovnoj školi Bjelovar. Jedan uobičajeni dan prije nekoliko godina pretvorio mu se u noćnu moru. Njegovi zdravstveni podaci, po zakonu tajni, postali su javni. Da je zaražen zloglasnim virusom, uskoro su znali svi. Cijeli grad je brujao o njemu, a na vrata mu kucali novinari. Djece u školskoj kuhinji više gotovo i nije bilo. Emotivno se slomio i otišao na bolovanje.

A nakon četiri i pol godine, osjetio se spremim za povratak. Ekipa emisije Provjereno bila je s njim tih prvih dana, kada je pripremao sve za početak školske godine.

Iako se Mario nadao će se dovoljan broj djece hraniti u školskoj kantini, to se, zasad, nije dogodilo.
Polovina djece koja se hranila u kuhinji prošle godine, nije tu. Dobar dio roditelja bojkotira, poput jedne majke koja želi ostati anonimna. ''Bojim se za svoje dijete, da. Nitko ne može moje dijete dovoljno izeducirati, uključujući i mene samu, jer djeca su zaigrana. Djeca će kad-tad napraviti neku pogrešku. Znači, ne mora nužno taj čovjek, nego dijete. Dijete će doći s nekom ozljedom, mislim, postoje razne situacije na koje ne možemo utjecat'', smatra anonimna majka.

U roditeljima i dalje strah i nelagoda. Nisu puno pomogle edukacije niti gostovanja eminentnih stručnjaka na temu HIV-a. Oni jednostavno nemaju povjerenja. ''Ja ne poznam tu osobu, ja ne mogu reći. Ta osoba, koliko sam čitala po novinama, uzima neke lijekove. S obzirom da ja ne znam tu osobu, ja ne mogu reći da stvarno uzima ili ne uzima. Nemam povjerenje u tu osobu jer ju ne poznam i ne mogu onda dozvoliti da moja djeca budu u bilo kakvom kontaktu s tom osobom'', govori jedna od zabrinutih majki.

Zaražen, ali ne i zarazan. To je ono što Mario uporno pokušava objasniti svima, da ne predstavlja opasnost ni za koga, što je znanstveno dokazano. Naime, terapija koju uzima godinama, smanjuje mu broj virusa u krvi toliko da ga ni test ne može detektirati. Zato je prvi put javno pokazao popis kontrola i krvnih pretraga. ''Godinama je viremija nemjerljiva i na nuli. Što znači da garantira moju nezaraznost u društveno-socijalnom kontaktu, a garantira nezaraznost čak i u nezaštićenom spolnom odnosu. A da ne spominjem znači da mogu normalno obavljati sve svoje poslove na kojima sam zaposlen'', objašnjava Mario.

Među onima koji šalju djecu u kuhinju je i bjelovarska novinarka Slavila Trgovac Martan. Ona slučaj prati i pisala je o njemu od samog početka. Za ustručavanje ili nelagodu, tvrdi, nema razloga. Liječnici i stručnjaci Mariju su pružili posebnu podršku. Uvijek skreću pozornost na malo poznate rezultate najnovijih istraživanja. ''To je crno na bijelo lani na kongresu infektologa u Parizu, mislim u 9. ili 10. mjesecu 2017. godine. To je sada znanstveno priznata činjenica da je nešto što je nemjerljivo u ovom slučaju i nezarazno'', ističe dr. med. Željka Russo članica Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku grada Bjelovara.

U provedenoj studiji tisuće su parova imale spolni odnos bez zaštite. Pritom je jedan od partnera imao HIV i uzimao terapiju, a drugi je bio zdrav. Nakon godinu dana, nije zabilježen ni jedan slučaj prijenosa HIV-a.

Čak 7.000 kilometara dalje od Bjelovara, u Kanadi je uvriježeno potpuno isto mišljenje. Anketa je pokazala da polovina Kanađana ne bi jela hranu od HIV pozitivnog kuhara. Tada se bolnica za HIV odlučila uhvatiti u koštac s predrasudama i pokrenula projekt "Razbij stigmu", privremeni restoran u kojem kuhaju upravo oni od kojih se strahuje. ''Jedini prigovor gostiju je bio što nisu imali mnogo vremena razgovarati s nama. No, morali smo biti straga jer je bilo mnogo posla oko pripremanja obroka. Ono što sam otkrio da je za nas kao kuhare to bilo snažno iskustvo u kojem smo se povezali i postali prijatelji. Nastavili smo se družiti i podupirati i nakon toga'', rekao je kanadski HIV aktivist Ron Rosenes.

Ron je jedan od 70.000 HIV pozitivnih Kanađana. Šali se da je već veteran jer je inficiran prije 40 godina. Borba za kvalitetniji život zaraženih, kaže, nikad ne prestaje, a osobito je teško uvjeriti ljude koliko se toga promijenilo u posljednjih 15-ak godina. ''Imamo određeno znanje i razumijevanje u svojim rizičnim skupinama, ali također imamo slabo shvaćanje o HIV-u i načinima njegova prijenosa u općoj populaciji. Imamo i dalje mnogo posla s obje skupine građana'', ističe Rosenes.

Ministarstvo obrazovanja potvrdilo je da nema prepreke povratku Marija u kuhinju. Organizirane su edukacije za učenike, roditelje, zaposlenike. Odaziv roditelja nije bio velik, što ravnateljica škole Davorka Bačeković-Mitrović naziva rječitom tišinom. ''Ali naravno uvijek ostaje onaj upitnik što će biti s onih 300 i nešto učenika koji ne konzumiraju školski obrok, bez obzira na to što su svi zakonski uvijeti ispunjeni i što sam, kao ravnateljica škole, u tim, ne osobito ugodnim okolnostima, napravila sve što treba. Uvijek mi ostaje ono etičko pitanje jesmo li napravili doista sve jer je činjenica da 300 učenika nema školski obrok'', istaknula je Bačeković-Mitrović.

Čini se da nema pravog odgovora na pitanje kako utjecati na stav ostalih roditelja. Dio liječnika zato želi pokazati vlastitim primjerom. ''Ja imam prijedlog s obzirom na postojanje straha roditelja, kojeg razumijem i respektiram, da gradske, županijske vlasti razmisle kako bismo nas nekoliko liječnika mogli konzumirati hranu koju gospodin Lemešić kuha 1, 3, 6 mjeseci, koliko je god potrebno. Naravno i platili bismo tu hranu'', predlaže dr. med. Željka Russo.

Mariju su poruku podrške poslali i kuhari iz kanadskog restorana. „Hej, Mario! Mi smo HIV pozitivni kuhari. Šaljemo ti večeras ljubav iz Toronta, iz Kanade. Želimo ti da ostaneš jak! Ostani jak, mi znamo da djeci za koju kuhaš možeš prenijeti samo ljubav. Volimo te, Mario“, poručili su mu.

Posao koji voli i za koji se školovao, kaže Mario, ne želi napustiti. Nakon podrške sa svih strana, odlučio je vratiti se kako bi nastavio normalno živjeti. Nije odabrao biti jedan od rijetkih HIV-pozitivnih u Hrvatskoj koji javno istupa, već su ga na to prisilile okolnosti. Sad smatra da je to dužnost, zbog ostalih 1.520 drugih koji žive u tišini.

Propuštenu epizodu emisije Provjereno pogledajte besplatno na novatv.hr.