Zbog nestašice hrane, roditelji djecu ostavljaju na ulici, prepuštene sebi. Uglavnom je riječ o dječacima od 5 do 15 godina, koji su potom prisiljeni krasti i otimati kako bi preživjeli. Zovu ih Maibobo, djeca ulice, a život im se sastoji od snifanja ljepila, tučnjave i silovanja. Toliko su svima njihovi životi beznačajni da ih jedva tko primjećuje. Većina ih skonča ili preranom smrću ili u zatvoru u kojem zbog gladi ljudi jedu zemlju. Zoran Marinović proveo je nekoliko tjedana u toj, rudama nevjerojatno bogatoj, afričkoj zemlji u kojoj ljudi umiru od gladi, a zatvorenici pomahnitaju kad vide običan bombon - jer dnevno dobiju tek šaku brašna.

„Nisam mogao ići u školu i bio sam na ulici. Jedne večeri vratio sam se i našao zaključana vrata od kuće. Tata mi više nije dao da uđem. Roditelji su me ostavili jer nije bilo hrane za sve“, tako je svoju priču započeo Songo, dječak iz Konga. Ulica je njihova kuća. Kartoni su im kreveti, a pokrivači jutene vreće. Desetak tisuća njih životari na pločnicima grada Gome u istočnom Kongu, a snalaze se kako znaju. Uglavnom su to dječaci, a djevojčice pak, po nepisanom uličnom pravilu, imaju muškog zaštitnika. Hranu isprose ili kradu i otimaju. Vlada zakon jačeg, snalažljivijeg. „Policija nas tuče na ulici. Istuku nas, uzmu nam hranu, a i novac kad isprosimo nešto. Nekad nam uzmu i vreće u kojima spavamo“, ispričao je Songo.

Omamljeni od snifanja ljepila, čekaju da prođe mrak. „Tisuće Maibobo djece ovdje u Gomi rode se, žive i umiru, a da u svom kratkom životu nisu osjetili što znači imati dom ili bar neki trenutak sreće. Jedino što imaju je ovaj karton na kojem spavaju i komadić slobodnog neba. Njihovi životi ovdje su toliko beznačajni da nakon smrti koja je toliko česta i nasilna, policija ne napravi čak ni zapisnik“, opisao je njihov život Zoran Marinković. Slika je to bijede i nasilja u zemlji rastrganoj sukobima, istodobno enormno bogatoj prirodnim resursima.

O ovoj djeci koja roditelje nemaju, ili su ih otjerali zbog siromaštva, ne skrbi se gotovo nitko. Ironično, jedno od improviziranih skloništa nalazi se tik do gradske općine. Tamo ih posjećuje Miryam, koju od milja zovu „mama Afrika“. „Ima ih jako puno. Ovo nisu sva djeca koja žive na ulici, ima ih posvuda po gradu. Velik je problem što nikoga nije briga za ovu djecu i nitko čak ne osjeća milost prema njima. Kao što vidite, još su jako mali. Da bar ima više ljudi koji su milostivi i da posvoje nekog od njih, poneki problem bi mogao biti riješen“, rekla je Miryam. Ujedinjeni narodi, iako su u gradu, kaže, ne pomažu. Ona se trudi osigurati im hrane i novca koliko može. No, svjesna je da je problem prevelik da bi ga sama riješila. „Ako ostanu na ulici, onda nemaju budućnosti. Postat će banditi kao i ovi što ih vidite. Jer svi ovi banditi su isto kao mali ostali na ulici. Onda se počnu drogirati, krasti i silovati. Jako su loši. Ali maleni, ako se obrazuju, onda imaju šansu izvući se“, nastavila je Miryam.

Dio te nesretne djece koji se oda kriminalu, vjerojatno će završiti u centralnom zatvoru Bukavu., mjestu iz najgore noćne more. U zatvoru je u malim ćelijama nagurano do 80 zatvorenika koji spavaju na betonskom podu. U ćelijama su zatvoreni od 17 sati pa do jutra, a nemaju toalet pa se do jutra moraju snalaziti. Nemaju ni prostora za svježi zrak. „Velik problem je što ne dobivamo hranu, a kada je i dobijemo, ne bude dovoljno. Na mjesec dobijemo oko 1000 kilograma hrane za 250 zatvorenika. Sada imam hrane za šest dana u mjesecu. Za ostale dane moramo se snaći. Ovdje zatvorenici umiru zbog gladi jer količina hrane koju dobiju je zaista jako mala“, ispričao je volonter u zatvoru i svećenik, Abe Adrain. Svećenik im je često jedina veza s vanjskim svijetom. On im pomaže oko hrane, vode, ogrjeva, a zatvorskog osoblja praktički nema. Vojska čuva izvana, a unutra kako im Bog da. Jedan od zatvorenika ispričao je kako moraju jesti zemlju ako žele preživjeti, ali tada se samo nadaju da će se ujutro probuditi.

Žive od dana do dana. Od šake brašna do šake brašna, a jedan bombon u stanju je izazvati obračun. Iscrpljeni i gladni, učinili bi sve za malo šećera.

U zatvoru ima i žena, a problem stvara to što su od muškaraca odvojene samo jednim vratima. Za razliku od muškaraca, žene imaju toalet, ali i kod njih vlada strašna oskudica hrane. Maltretiranja zatvorenica još je jedan problem koji se nastoji riješiti. Potreban je poseban ulaz, da se razdvoje od muškaraca. A tko zna kada će to doći na red, kad nema ni najosnovnijeg. Odvjetnici su skupi i nema ih dovoljno, pa mnogi od zatvorenika čekaju i leže neosuđeni. „Život ovdje je muka. Nemamo što jesti, ni piti, ni gdje spavati. Ovo je pakao. Samo želim otići odavde“, rekla je Marie, jedna od zatvorenica ovog strašnog zatvora.

Otići iz zatvora, ali i zemlje, želja je mnogih. U krvavoj spirali sukoba, u Kongu je posljednjih desetljeća ubijeno više od 5 milijuna ljudi, a stotine tisuća su raseljene. Od bogatih zaliha zlata, sirovina i minerala većina građana nije imala ništa. Osuđeni su – od ulice do zatvora, od najmlađih do starijih – na borbu za komad kruha.

Propuštenu epizodu emisije Provjereno pogledajte besplatno na novatv.hr.