Sto pedeset metara ispod zemlje samo sa slabašnom svjetiljkom jedva se provlače, kopaju, znoje, jedva dišu pa grumen po grumen zemlje i kamenja ispiru u potrazi za zlatom. A kad ga nađu, predaju ga šefu. Sva muka i trud za jedan dolar na dan. Ovako rijetko tko zamišlja priču o zlatu, metalu kojeg malo tko nema na sebi, a za koji tisuće svakog dana nose glavu u torbi. Na 2000 metara u najzabačenijim dijelovima Konga, bio je Zoran Marinović.

Koliko je metara pod zemljom Jean-Didier ni sam ne zna. Blato, mrak, tek slabašna baterijska svjetiljka – ovo je njegovo radno mjesto. „Kopam ovdje da bi mogao prehraniti svoju obitelj. Ova rupa je duboka 150 metara. Svih 150 metara iskopali smo ručno, sa čekićem i dlijetom. Samo da dođemo do zlatne žile koja je duboko u planini“, priča Jean-Didier. Sve nade položene su na zlato. Zbog tog su praha, spremni su riskirati i vlastiti život.

„Ljudi po nekoliko sati rade unutra, po trojica. Kada su toliko umorni izađu. Pa uđu troje novih. Za to vrijeme preko cijevi se upumpava zrak u otvor, a druga cijev iznosi plinove vani. Ako što krene po zlu, smrtni ishod je neminovan. A to se ovdje stalno dešava. Dakle, rizik je golem“, objašnjava Zoran Marinović. Snimke za emisiju Provjereno snimili su upravo radnici. Rekli su da oni ionako svaki dan nose glavu u torbi, a ekipi emisije Provjereno je bolje da ostane gore. Plaća im je jedan dolar na dan. Usporedbe radi – boca vode u ovom dijelu Konga penje se i do 3 ili 4 dolara.

Od Bukavua, glavnog grada provincije, do mjesta Nantjende, vozi se četiri sata, a zadnjih 20 km još tri sata po cesti na kojoj ne samo da nema asfalta, već ju se teško može zvati cestom. Da bi se došlo do rudnika, ima još sat vremena teškog uspona na planinu Chombo. „Cijeli dan nam je trebalo da dođemo na ovo mjesto. Prije nekoliko mjeseci je jedan pastir podigao grumen zemlje i nastala ja zlatna groznica. Sto kopača svaki dan dolazi za nekom, barem malo boljom srećom“, priča Zoran Marinović. Tim su putem od tada prošle stotine ljudi preko krša, kamena i blata. Rijeke su premoštene balvanima, a preko noći su stvorene nastambe u neposrednoj blizini. Nastambe doista zaslužuju taj naziv. Prekrivene najlonom, usred ničega, bez imalo natruha civilizacije – njima služe, očajnicima koji se nadaju da će se njihova muka isplatiti.

„Živimo u užasnim uvjetima u ovim straćarama. Kad je kiša sve je mokro i poplavljeno. Kad je vjetar sve se uruši, i svi smo mokri i promrzli. Kad nađemo zlato, možemo kupiti nešto za jest. Banane ili nekad malo mesa. Ali ovdje sve je prljavo. Nemamo ni vodu za piti pa pijemo iz rijeke. A i alat sa kojim radimo je jako loš, samo nam usporava posao. Nema ovdje alata. Sve radimo ručno, a kad skupimo 20 dolara za hranu, ne možemo jest nego kupimo alat. Onda smo opet gladni. Sada je voda u kopu, a nemamo kompresor nego sve radimo ručno. Nedavno sam prodao kuću da bi kupio kompresor i sada čekam da ga dovedu. dotle radimo na ruke“, prepričava mučan život Pjer Nunsiza. Samo čista ljudska snaga – posao je to koji više sliči robiji. S kopačima su došle i njihove žene. Tako je, kažu, lakše. Žene traže hranu i banane dok muškarci kopaju u potrazi za zlatom.

Makele je, sa svojih 55 godina, došla za mužem. Ona brine o hrani koliko može. Ako Makele što pronađe – jedu, a ako ne – ostanu gladni. Euloge je u podnožju brda ostavio žene i djecu. Ima 30 godina. Nakon što se vrati iz tame rudnika, satima razbija kamenje. Ako mu se za koji kamen učini da bi u njemu moglo biti zlata, smrvi ga u prah. Ta prašina se potom ispire i odvaja se zlato od kamena. Svo pronađeno zlato radnici daju šefu koji ga proda.

Zlata još uvijek nema toliko da bi se oko njih otimale vojske i paramilicije koje Kongo razdiru više desetljeća. Ako ga bude, ni ovo mjesto neće proći bez nekog generala koji će se proglasiti vođom i skupo prodavati muku ovih ljudi. „Od udaranja i mrvljenja, ruke su mi potpuno deformirane. I ja se pitam ima li smisla raditi ovaj posao za 1 dolar dnevno. Umoran sam od ovog posla, a ne možemo odmarati. Ono što zaradim nije dovoljno ni za odjeću ni za hranu, i jedva prehranjujem djecu“, priča Euloge i nastavlja: „Sve zlato koje skupimo i pronađemo, moramo dati šefu. Šef nam da 1 dolar, a on svaki tjedan zlato prodaje u gradu. Kupe ga bijelci, ali ne znam gdje zlato ide dalje. Moj posao je da kopam u ovoj rupi, na kraju dana predam zlato, dobijem novac, i idem kući“.

Na 2000 metara nadmorske visine, vlaga je stopostotna. Tvrde, vrijeme je najčešće sumorno i teško – u skladu s cjelokupnom situacijom u ovoj golemoj, bogatoj i nesretnoj zemlji. Pronalazak žile bi im bila velika sreća. Tinejdžer Bisima nikada nije imalo lagodan život. Godinama radi, a sa svojih 17 godina već ima poveće iskustvo u rudarenju. Koliko god ovo bilo teško, druge opcije i nema. Jedino što može jest stisnuti zube i nadati se da će kad tad i njemu svanuti.

Narod koji je od samostalnosti 1960. godine u građanskim i gerilskim ratovima izgubio 5 milijuna ljudi, nitko po tome ni ne spominje. U ovoj nesređenoj zemlji, svatko uz silu i novac dobije što želi. Nema pozivanja na međunarodne konvencije i ljudska prava. Ovdje je svaki dan bitka za preživljavanje, a svaki grumen zemlje nada je da se u njemu nalazi dragocjeni mineral.

Barem nakratko, prisustvo ekipe emisije Provjereno je donijelo optimizam. Zlato koje iskopaju, uresit će nečiji prst ili vrat. Taj je komadić metala vrijedi i do 2000 dolara. Nadnica od dolar na dan jedino je im ostaje, i nada da će jednom možda ipak biti bolje.

Propuštenu epizodu emisije Provjereno pogledajte besplatno na novatv.hr.