Došli su ovdje kako bi radili kao konobari, zidari, kuhari, sobari, pastiri. Zbog posla, privremeno su napustili svoje obitelji i prijatelje. A domaći poslodavci, unatoč 150 tisuća nezaposlenih na burzi, za ova zanimanja moraju posegnuti preko granice – u BiH, Srbiju, Makedoniju i dalje, iako nude dobru plaću i uvjete.

Avdo Begović došao je u Hrvatsku kako bi radio, a sada je pastir. Zadovoljne ovce, zadovoljan Avdo. Sve dok ne dođe vrijeme šišanja. Tada se zabiju u kut i treba ih doslovno dovući pod škare. „Treba znanje. To nije za svakoga. To trebaju ljudi biti stručni za to koji su to radili godinama i koji znaju oko toga. Ne može ovo radit onaj tko nikad nije vidio ovcu“, priča o svom poslu Avdo.

Takve pronaći, barem u Hrvatskoj, ravno je čudu, a Avdin šef Ratko Aščić to itekako zna. Potraga za drugim pastirom traje već dugo, ali njih jednostavno nema. Zato je potegnuo do susjedne BiH. Nakon neizbježne papirologije, uspio je dovesti Avdu. Četiri tisuće kuna, plus stimulacije i krov nad glavom – za Avdu nije bilo dvojbe. „Bolji je standard. U Bosni sam imao 500 maraka plaću, npr. 2000 kuna. Radio sam 24 sata, spavao pod šatorom i svugdje. Ovdje mi je kud i kamo bolje nego tamo“, govori Avdo. Nedavno je drugi put postao otac. Time su sve želje ispunjene, osim jedne – državljanstva. Za to će morati još čekati, ali kaže kako mu se ne žuri. Tu je već 10 godina i dobro mu je.

Osim turista, na porečkoj rivijeri čuje se građevinskih radova. Mersad Esilić iz Cazina jedan je od tisuća sretnika kojima je ovdje odobren rad. Za bolji život, 15 dana radi u Hrvatskoj, pa se vraća kući na odmor. Ali, Mersad se ne žali. Njegov šef, Mirza Hasanagić više od polovine ponuđenih poslova mora odbiti jer ih nema tko odraditi, iako je prosječna plaća 8 tisuća kuna. Ukazuje na Sloveniju, koja zna kako riješiti problem. „Oni ne rade kvote, nego poslodavac podnese zahtjev da mu treba radnika, nije bitno koliko i u kojoj branši. Ukoliko se ne javi nitko u roku 24 sata, oni imaju mogućnost da ih dovedu iz trećih zemalja“, objasnio je Mirza sistem susjeda Slovena.

Rad na krstarenjima i ljuljanje broda – Marko Šipka iz Beograda zamijenio je rovinjskim tlom i restoranom u središtu grada. „Ovdje ti nitko ne gleda u privatan život. Imaš smjenu koju odradiš. Nakon toga i prije toga si slobodan. Imaš slobodu, a tamo je sve vezano. Mnogo veći je stres, mnogo veći je napor tako da, kažem, potpuno neki drugi život, neka druga priča“, priča Marko. Nekoliko metara dalje, u kuhinji, njegovi sunarodnjaci užurbano pripremaju večeru. Petorici kuhara i konobara zajedničko je nekoliko stvari. Mladi su, rade u struci, ali ne u svojoj zemlji. Restoran u kojem oni rade nije mogao pronaći hrvatske radnike. Godine obrazovanja, konobarenja po kafićima, brodovima i restoranima Marku su donijele samopouzdanje. Iskusnih na tržištu nema mnogo. A svi misle da se konobar može postati preko noći.

Sezona rada u Hrvatskoj, ovim radnicima znači ležerniji ostatak godine. Poslije, doslovno, mogu birati. „Nakon šest mjeseci kad se vratim u Srbiju, onih drugih šest mjeseci ne moram razmišljati o nekom poslu. Radim na dnevnice, na proslavama u prosincu, Nove godine i slično. Dovoljno zaradim da mogu cijelu godinu izgurati“, ispričao je kuhar Ivan Plavkić.

Veća plaća, besplatan smještaj i hrana, blizina zemlje. Uvjeti za poželjeti, barem strancima. Naći domaćeg konobara na moru, našim je poslodavcima postala noćna mora. Turizmu i ugostiteljstvu zato je odobrena kvota za više od 4600 radnika izvana. Slično je i u graditeljstvu, poljoprivredi. Dok naši radnici bolji život traže drugdje, ovim ljudima obećana zemlja je upravo ovdje.

Propuštenu epizodu emisije Provjereno pogledajte besplatno na novatv.hr.