Njih dvoje imaju sve jer imaju jedno drugo - ova ljubavna priča će vas posebno raznježiti

Pravu ljubav neki traže čitav život, bezuspješno. Ekipa Provjerenog pronašla ju je tamo gdje biste najmanje očekivali, u vremenima koja su sve samo ne stvorena za nju. Jer niti su laka niti su romantična.

U porušenoj Baniji, u selu do kojeg zbog snijega ekipa Provjerenog nije mogla autom nego pješice, Božica i Stevo žive svoju ljubav. Onu pravu, veliku, na koju su čekali punih devetnaest godina. Jer Božica je bila u lošem braku iz kojeg nije mogla izaći, a Stevo...

On je odlučio čekati koliko god treba i održati obećanje koje joj je jednom dao, da će biti samo njegova. Na pragu sedamdesetih, oboje bolesni, vole se jednako jako, ma možda čak i jače. Jer samo takve, jake ljubavi izdrže sve što život donese. I moždani udar, i potres, i kuću koja je opasna za stanovanje.

"Tako mora biti. Kad nema tko drugi", kazala je 69-godišnja Božica Raf, koja je krenula s tačkama po drva. Zima ne pita ni za minuse ni za promrzle noge. Po drva se mora, ma kakva ona bila. "I grbava su i nije kvaliteta kako treba, ali morala sam tako, nisam imala novca i...", dodaje Božica.

Za bolja nije bilo. Gotovo 3000 kuna za deset metara Božici je ionako mnogo novca. Ogroman. Da su drva bolja, kaže, ne bi joj ni bilo toliko žao. Ovako svaku cjepanicu mora još usitniti. "A moram. Mene svaki puta kad ja lupim, boli me trbuh", požalila se Božica. "Bruh. Peče me", priča.

Na operaciji je jedva spasili
Prije sedam godina operirala je debelo crijevo. Jedva su je spasili, kaže, ali srećom nije bilo ono najgore. Rekli su joj da se čuva, da ne tereti. Ali svašta se u životu ne smije, a mora. Jer sad je sve na njoj i njezinih 69 godina.

"Ja prije nisam imala s drvima ništa. Niti sam vidjela koliko imam drva niti što imam, ništa. Ništa. Eto. Sve je Stevo radio vani. I hranio živinu što smo imali i sve, sve, sve", rekla je Božica.

Moždani udar zatekao ga na kućnom pragu
Peć mu je sada ljubavnica, pričaju u šali, i nikada je Božica ne zna tako dobro naložiti kao on. Od kućanskih poslova, to je sve što posljednjih devet godina njezin Stevo može. Sve drugo za njega je teško jer moždani udar koji ga je zatekao na kućnom pragu ostavio je tek pola od čovjeka kakav je bio.

"Ne znam ja, ja se toga ne sjećam jer sam bila u šoku. Nisam, ne znam... Ja samo znam da su ga strpali tu na krevet", prisjeća se Božica i dodaje da nije mislila da će ostati živ. "A što bih ja onda. Ja znam što bih, a ne znam što bih napravila jer mi je to... ja ga volim previše da bih to mogla preboljeti, eto", objašnjava Božica i dodaje da ljubavi ima i u sedamdesetima.

Vjeruje u ljubav
Ni u što u životu nije toliko sigurna i ni u što Božica ne vjeruje više nego u te riječi. U njihovu ljubav. "Što ja mogu, tako mi se dogodilo, tako sam napravila, volim ga i gotovo. Što? Kad mi je dobar", rekla je.

Zaljubila se, kaže, u njegov brk, i to onda kad je mislila da za nju ljubav više ne postoji. Zarobljena u lošem braku, s malim djetetom, sretna ako bi noć dočekala bez udaraca.

"Bila je tuđa, ali sam mislio - bit će i moja", počinje svoju priču 70-godišnji Stevan Branković i dodaje da je dugo čekao. "Dugo. Uporan, kao magare. Tko čeka, i dočeka", dodaje Stevo.

Čekao je 19 godina
U priči o jednoj ljubavi, ono pravoj, kao iz romana, Stevo nikada nije pomislio na odustajanje. Niti jednom u punih 19 godina čekanja. "Zato što sam je volio. Pa 19 godina je dugo. Ha... dugo, da", dodaje Stevo.

Za ljubav ništa nije ni dugo ni previše iako bi Božica voljela da je bila i hrabrija i odlučnija, priznaje. Za njihovu su ljubav znali svi u njezinoj obitelji, ali prelomiti i izaći iz lošeg braka Božica nikako nije mogla. Iako joj je Stevo sina praktički odgojio.

"Ja sam pazio da ne bi kuda skrenuo s puta. Ja sam bio slobodan, kad nisam radio i onda ja pazim. Ja i on smo kao bili prijatelji. I bicikl dok je imao sam ja popravljao", navodi 70-godišnji Stevo.

Za njega je bio "čiko", a volio ga očinskom ljubavi. Jednakom kojom danas voli Božičine unuke i praunuka koji žive u Njemačkoj. Zajedničke djece nemaju i to je jedino s čim se ona teško miri. "I dobro, tako mora biti", govori Božica.

Pomireni sa sudbinom
Pomireni sa sudbinom o kojoj su dugo sanjali, onom zajedničkom, žive svoje dane. Stari i bolesni, ali sretni. Ona vodeći računa o svemu, a on pred televizorom. U Bijelim Vodama u okolici Gline zime su duge i samotne. U zaseoku ih je desetak, ako. Sve mahom stariji. Ali sve što im treba, kaže Božica, oni imaju.

"Tu su bile kokoši, imala sam ih 15 i onda sve malo-pomalo. Nešto sam poklala, nešto je uginulo... al' ovo sad su ostale tri koke i pijevac i to je u četvrtak nešto zadavilo. Eto perja tu", objašnjava Božica.

Od psa nije bilo nikakve koristi. Kako i bi, star je i slabo vidi, kaže Božica. Pijevca kakvog nije vidjela Banija teško će prežaliti. "To mi je poklon od prije, a prija mi je umrla i rekla sam da ga nikada ne bih zaklala koliko je bio lijep. A čekala sam mu smrt, ali nisam ovakvu", kazala je Božica.

Potres im prodrmao kuću
Sudbina kakvu nisu čekali zadesila je i njih. Potres je toga dana silovito prodrmao Stevanovu rodnu kuću. "Počelo se ljuljati, ja sam se prepala. Ja sam samo gledala u njega. Onda sam se za jednu letvu primila i držala sam se i u njega gledala, u krevet. Ja sam se bojala da će se srušiti pa da će se srušiti na njega. Eto tako", opisuje Božica.

Dignuo je, kaže, samo ruke da zaštiti glavu. Više ionako nije mogao. "Tome pomoći ne mogu. Tako je kako je. Tako je valjda upisano u knjigu", pomirljivo govori Stevo.

Upisala se i na njihova vrata narančasta naljepnica, privremeno neupotrebljivo. Popucali su svi zidovi, ispod prozora, u kupaonici. No oni odavde ne žele nikamo. "On je rekao tako, ja kažem neka. Ako poginemo, pa neka poginemo zajedno i dobro. E, što bude - bude", rekla je Božica.

Mobilnu kućicu odbili
Mobilnu su kućicu odbili. Kažu da je dvorište živo blato, a Stevan se ne može penjati uz stepenice. Ostat će svoji na svome. I skupa. Izolirani i nepristupačni, ali ne i zaboravljeni.

"Danas idemo Božici i Stevi. Oni su u Bijelim Vodama, u zabačenom selu. Danas nam je već šesnaesti dan, obilazimo zaseoke i gdje su teško probijena mjesta", opisuje Siniša Strelar iz Off Road kluba Piva dvije.

U dogovoru s HGSS-om obilaze stanovnike, dostavljaju hranu i potrepštine. Strelar govori kako je put uvijek sličan. Kod Božice i Steve na pragu trubi, iznosi im pakete. Božica zahvaljuje i kaže mu da ne ostavlja puno.

Nije navikla primati pomoć
Nisu prvi koji dolaze, kaže. Više je gostiju vidjelo njezino dvorište od potresa nego mjesecima ranije. I sve ih Božica dočekuje s jednakom nelagodom. Navodi da ima što joj treba i da možda netko drugi nema te da nije navikla i da je sada svima teško.

"Oni koji su najgore pogođeni, njima ništa ne treba. Svega imaju, svega imaju, ali znamo i sami, vidimo iz priloženog, nije baš tako. Kilometrima udaljeni od civilizacije općenito, od dućana, od prvog susjeda ili nečega, mislim da ti ljudi baš ne mogu imati sve što imaju ostali", smatra Karolina Strelar iz Off Road kluba Piva dvije.

Božica ostaje ganuta i bez riječi. Ali ima kave. Domaće, turske. Iz šalica koje u vitrini potres nije polomio. I osmijeha širokog kao život koji je od njih stvorio ovakve ljude. "Ljudi su sretni, a mislim da je njima zapravo dovoljno da netko dođe i da samo porazgovara s njima, i da niste ništa donijeli u tom trenutku", kazala je Strelar.

U skromnu kuću u Bijelim Vodama puno toga ionako ne stane. Kaže da svega imaju, a kuću sami ionako ne mogu popravljati. Ništa njima više ne treba. Samo još malo zdravlja za dane koji su pred njima. Da žive ljubav koju su čekali punih devetnaest godina.

 

Emisiju "Provjereno" gledajte četvrtkom u večernjem terminu na Novoj TV! Propuštene epizode pogledajte besplatno na novatv.hr!

 

Još lakše do novosti o omiljenim serijama i emisijama. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju