Anica i Milan udomili su teško bolesnog dječačića koji zahtjeva 24-satnu skrb i njegu. Iako rade sve što su trebali raditi i njegovi roditelji, oni ne mogu ostvariti ni status njegovatelja. Zašto je onima koji brinu o napuštenoj djeci država zapravo maćeha?

 

Ono što kao roditelj radite za svoje dijete nema cijenu. No kada roditelji zakažu i država im oduzme skrbništvo, a dijete smjesti u udomiteljsku obitelj onda se za sve ono što je roditelj trebao raditi udomitelju plati 830 kuna po djetetu. Ako pak udomite dijete teško bolesno dijete koje zahtjeva posebnu skrb, onda kao udomitelj dobijete ne više, kako bi bilo pravedno i logično, nego jednako - 830 kuna.

"Kad sam ga prvi put vidjela jednostavno sam se zaljubila u njega. Mislila sam, Bože daj mi snage da ga othranim", rekla je Anica Mikulek, udomiteljica (65).

Trebat će joj i to je jako dobro znala. Jer kad si u mirovini i na pragu šezdeset i pete jednostavno je drugačije. Drugačije je nego biti baka kako to život u tim godinama obično odredi, nego djetetu biti sve. Kada je prije godinu i pol stigao kod Mikuleka imao je tek osam mjeseci. Od tog su trenutka rasli skupa.

"Gledajte kako je živ, vidjeli ste sami sad kakav je. To je stvarno jedan fenomen, sa dvije godine on razgovara kao veliki. Što ga pitate to vam on odgovara i jako dobro pamti. Ja sam inače robustan čovjek, ali sam jako nježan karakter i više se puta rasplačem dok me nitko ne vidi, pogotovo kad mi kaže tata", kaže Milan Mikulek, udomitelj (66).

Kaže da se onda dogodi ono što neki možda ne mogu razumjeti. Ljubav neke posebne vrste. Ona koja je kod Mikuleka u posljednjih tridesetak godina dovela petnaestero djece. Svi su ovdje pronašli dom, ljubav i sigurnost. Većina ih, baš poput Andriane zovu mamom i tatom. Čak i sada kada imaju svoju djecu i žive daleko vraćaju se njima, svome domu. Osim što su joj udomitelji, Anica i Milan Andriani su i skrbnici.

"Od osmog mjeseca sam s njima i dugo nisam znala da mi to nisu pravi mama i tata zapravo. Oni su divni, sve su mi dali što su mogli, omogućili su mi i ja sam im na tome jako zahvalna", govori Andriana.

On je zove sekom i nema, kaže, ništa ljepše nego kada joj se ujutro ušulja u sobu kako bi je probudio. Uz njih dvoje, kod Mikuleka su trenutačno udomljene i jedna osmašica i jedna studentica. Uvijek su, uz svoju sad već odraslu i udanu kćer, imali samo cure. Zbog prvog su dečkića u kući itekako strepili, ali strepnje će postati samo još veće.

"Oko Nove godine i poslije on je počeo naticati. Najprije mu je lice nateklo, zatim oči i bilo mi je vrlo sumnjivo. Ponekad je po rukama dobivao velike crvene urtikarije i kad je već bilo jako otišla sam s njim u bolnicu", kaže Anica.

Iz Varaždina je završio u zagrebačkoj Klaićevoj s dijagnozom od koje su se Anici, priznaje, noge odsjekle. Njihov zdravi udomljeni dječačić u svega se nekoliko mjeseci teško razbolio.

"Ispostavilo se da ima nefrotski sindrom minimalne promjene. To znači da mu bubrezi prestaju raditi", dodaje Anica.

Tri je tjedna proveo na intenzivnoj, a oni su mu bili jedini posjetitelji. Roditeljima je oduzeto skrbništvo i za njega, kaže Anica, nisu ni pitali.

"Kad sam prvi put došla u intenzivnu, on kao da je znao da sam ja kraj njega. Kako je ležao, suzica mu je potekla. Jedna suza", rekla je Anica.

Već dulje od godinu dana njegov je život u njezinim rukama. Svaki dan mu, između ostalog, samelje tablete te zajedno sa sirupima dnevno popije 15 lijekova.

"Prije sam imala zapisano koje lijekove mu trebam dati, ali sad već znam napamet. No, uvijek daju neki novi lijek i onda moram dobro paziti da nešto ne bih krivo dala", dodaje Anica.

To je, priznaje Anica, u cijeloj priči manji stres jer lijekove pije uglavnom bez problema. Nakon večernje ture lijekova slijedi igra. Na spavanje, točnije na dijalizu ili "dizu" kako je maleni zove ide se oko sedam. Svaku večer, bez iznimke, jer to za njega znači život. Dok za Anicu znači golem stres i odgovornost.

Previše je za njezine godine, ali ona se ne žali. Gotovo mjesec dana u Zagrebu je bila na edukaciji da bi naučila kako raditi dijalizu kod kuće. Otkako je maleni kod njih, Milan spava na kauču, a Anica kaže gotovo uopće ne spava. Svako malo cjevčice se savinu, uređaj zapišti, a ona mora reagirati jer njegov je život u njezinim rukama.

"Treba imati hrabrosti, puno se truditi i naravno imati strpljenja za sve to, nije to lako. Netko kaže - Isuse Bože pa kako si mogao, a nama je to normalno", govori Andriana.

Nikada im, kaže, nije palo na pamet da odustanu, da ga vrate. Makar to pravo kao udomitelji imaju. "Gledajte, nama je to četrnaesto ili petnaesto do sad, nisam točno siguran koliko smo ih već imali. No, ne bi ni jednoga dao, pa to nisu vreće krumpira. Za novac to čovjek raditi ne može", rekao je Milan.

Udomiteljstvo je daleko od posla, za to moraš biti rođen. No neki još uvijek misle da je zgodan način za zaraditi novac, pomalo razočarano nam kažu u varaždinskoj udruzi ZIPKA. No to je daleko od istine.

Udomljeno dijete po zakonu dobiva opskrbinu, tj. iznos od 2000 do 2600 kuna, predviđen za njegove mjesečne troškove.

"Bolesno dijete s najtežim oštećenjima može ostvariti 2600 kuna. Uz to udomitelj prima svoju naknadu. Dakle, to je naknada za njegov rad i trud i ljubav i pažnju, i sve što treba tom djetetu dati kroz 24 sata, i to sad iznosi - 830 kuna", kaže Stana Vereš, tajnica udruge ZIPKA.

Jednaka je udomili vi potpuno zdravo dijete ili ono s teškim oštećenjima, koje zahtijeva i veći angažman.

"Uvredljivo im je što dobivaju 830 kuna naknade? Ne znam što bih vam rekla na to. Žao mi je što to doživljavaju kao uvredu. Kada su se odlučili baviti udomiteljstvom, dakle radi se o djelatnosti socijalne skrbi, bili su upoznati i morali proći cjelokupan postupak da bi dobili dozvolu za udomiteljstvo.

Prilikom dobivanja dozvole upoznavaju se sa time čime će se baviti, koja je njihova odgovornost i koja prava imaju kao udomitelji. Potom odlučuju žele li biti udomitelji ili ne žele", govori Ivana Zadro, načelnica sektora u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.

Pa su si vjerojatno onda sami krivi što su dovoljno plemeniti i blesavi da nekom napuštenom djetetu pruže ljubav, toplinu i dom. Jer sve to po cjeniku države stoji 830 kuna po djetetu na mjesec.

"Što vi to pokazujete udomiteljima time? Da ih cijenite? Da cijenite njihov trud? Oni nemaju pravo ni na godišnji, oni nemaju pravo na bolovanje. Ako se razbole oni nemaju nikakvu zamjensku tetu koja će doći i njih zamijeniti. Mislim da je uopće iluzorno pričati što znači tih 830 kuna udomiteljima", rekla je Vereš.

Vrijeđa ih ta činjenica, ali ne mogu si pomoći. No, na to se i računa, kaže Vereš. Jer kako drugačije objasniti činjenicu da su udomiteljske naknade posljednji put povećane prije punih 14 godina.

Početkom 2019. na snagu je stupio novi Zakon o udomiteljstvu, koji uvodi kategoriju specijaliziranog udomiteljstva za djecu s teškim tjelesnim, intelektualnim, osjetilnim, komunikacijskim ili višestrukim teškoćama u razvoju, kao i teško bolesnu djecu. Predviđa da se njime bave osobe s visokom stručnom spremom i za to primaju naknadu od 5000 do 6500 kuna.

"S obzirom da je zakon stupio na snagu 1. siječnja 2019. godine, još uvijek nemamo specijaliziranih udomitelja, standardnih imamo. Uvjeti koji jesu propisani za tog udomitelja jesu nešto veći jer se očekuje i veća kvaliteta usluge", govori Ivana Zadro.

Po toj stavci Zakona o udomiteljstvu u više od dvije godine nije udomljeno niti jedno dijete. Niti jedno. Mikuleki za to vrijeme rade sve ono što bi radio takav jedan specijalizirani udomitelj, ali oni nemaju visoku stručnu spremu. Pa umjesto 6500 kuna oni primaju 830.

"Sramota, jednostavno sramota. Mene nije sram nego bi trebalo biti onoga sram tko je to propisao", kaže Milan.

I onoga tko njima kao udomiteljima ne priznaje pravo kakvo za teško bolesnu djecu i onu s teškoćama u razvoju imaju roditelji njegovatelji.

"Neka mi neko kaže u ovoj državi je li to normalno. Ne da sam ljut, ali... Pa što sad ono dijete koje je sa svojim roditeljima, što ti roditelji rade više nego mi", dodaje Milan.

I dok se zakoni koji u praksi ne funkcioniraju ne mogu samo tako promijeniti, a naknade za udomitelje teško bolesne djece ne mogu povisiti s mizernih 830 kuna po djetetu, broj udomitelja iz godine u godinu pada. Sustav opstaje na jedinoj stvari za koju je dobro da se ne mijenja - ljubavi udomitelja prema djeci.

"Ne bi ništa mijenjala, samo bih da bar što prije dobije bubreg. To bi mi bilo nešto najdraže", rekla je Anica.

 

Emisiju "Provjereno" gledajte četvrtkom u večernjem terminu na Novoj TV! Propuštene epizode pogledajte besplatno na novatv.hr!