Situacija je sve lošija. Svjedočili smo nadljudskim naporima koje trenutačno ulažu liječnici, sestre i drugo medicinsko osoblje diljem zemlje. Na te odjele mi ne možemo ući, ali zato je jedna medicinska sestra na glavu stavila kameru i snimila dio u varaždinskoj bolnici u kojem se nalaze najteži pacijenti oboljeli od koronavirusa.

Pacijenti iz varaždinske bolnice ne mogu govoriti, pa im pišu na papir. Najčešće napišu da se boje, da žele čuti nekoga od obitelji. Nedavno je jedan od pacijenata imao rođendan, bio je pri svijesti, pa mu je sestra dala svoj telefon na koji ga je supruga nazvala. I znate što se dogodilo? Čudo! Zdravstvena situacija mu se popravila.

Liječnici preživljavaju zajedno s pacijentima svaki dah, a oni jedva dišu. Jedva govore. Nepomično leže. Tišinu u hodnicima razbijaju zvukovi respiratora. Anesteziolog Nedjeljko Sobol kaže kako je sada kod nas ista situacija kao i u Italiji na proljeće. A svaki zvuk respiratora tim bolesnicima znači - udisaj. Znači im život! A ne preživi, nažalost, svatko.

"Ne želim da taj zvuk ikada čujete. To je zvuk koji alarmira da je srce prestalo kucati. Prestrašno", govori sestra Edita Horvat. Svaki dan s intenzivne jedinice na vječno počivalište ode nekoliko ljudi. ''Nas to naviše pogađa što ne možemo spasiti ljudske živote. Nastojim ne plakati", dodala je glavna sestra Ksenija Kukec. O bolesnicima na intenzivnoj njezi skrbi se 59 sestara i više od dvadeset liječnika. 24 sata na dan, u timovima. Svako jutro u 4:45 budi se i ona. Edita Horvat iz Ludbrega ide u Opću bolnicu Varaždin. Oblači tešku opremu i u sedam sati kreće na težak zadatak - brinuti se o životima na izdisaju.

"Jedan pacijent molio je da ga se uspava jer više nije mogao disati... Sjećam se kada mi je jedan pacijent rekao: 'Mogu li dobiti vode? Ne znam hoće li mi to biti zadnja.' Rekla sam mu: 'Dat ću vam vode, ali zadnja vam sigurno neće biti'", prisjetila se.

Sestra je gotovo cijelo desetljeće. Svega se nagledala, ali ovakvo nešto nije mogla doživjeti ni u najgoroj noćnoj mori. Kaže kako su u jednome danu imali i deset preminulih te da nitko od njih nije spreman na toliku brojku mrtvih svaki dan.

"Najgore je kada ta smrt dođe iznenada, kada se i ne snađeš, nego slušaš monitor, čuješ zvuk za koji znaš što znači. Uđeš u sobu i vidiš ravnu crtu na monitoru, počinje reanimacija... Međutim, stvarno su u zadnje vrijeme rijetki trenuci da uspijemo dobiti čovjeka natrag", žalosno nam govori.I sestru Kseniju Kukec, koja je na intenzivnoj više od dvadeset godina, najviše pogodi iznenadna smrt. I kada obitelji, zbog preopterećenosti, ne mogu na vrijeme javiti stanje bolesnika. Ističe da ne mogu dopustiti da se obitelj dostojanstveno oprosti od svoga bližnjega.

"I možda ne možemo u svakom trenutku obitelji dati pravovremenu informaciju, ali ne zbog toga što mi to ne želimo, nego zbog toga što smo toliko opterećeni i toliki broj pacijenata zbrinjavamo da nismo u mogućnosti svima u danom trenutku dati informaciju", objašnjava.

Nama kaže da je prije dva dana na intenzivnu COVID jedinicu dovedena djevojka od tek 27 godina. Iako još uvijek nije na respiratoru, prima terapiju kisikom, a zabrinjava to što na odjel primaju sve mlađe pacijente. Nedavno je preminula gospođa od samo 45 godina. Kaže da su pokušali sve, ali ništa se nije moglo učiniti.

Zdrave i mlade osobe, kaže nam liječnik anesteziolog, koje su razvile tešku kliničku sliku i preminule - u manjini su. Ali ljude se ionako ne gleda kroz brojke, a ni više ni ovaj virus kao samo respiratornu bolest, ističe. "Imamo pacijente koji imaju tromboze krvnih žila. Bilo kojeg dijela tijela, od ruku, nogu, mozga. To je jedna upalna bolest koja zahvaća cijeli organizam, ne samo pluća", objašnjava Sokol. Iako im kroz ruke zaštićene rukavicama u smjeni prođu deseci teških COVID bolesnika, o svakome se pojedinačno sestre nastoje brinuti što je bolje moguće. Pripremaju respirator za rad - testiraju ga i spajaju ih na cijevi. Brinu se o tome je li im toplo, jesu li okrijepljeni. Sestra nam kaže kako sve rade za njih – Brijanje, pranje kose, hranjenje ili presvlačenje.

"Kad je to god moguće, razgovaramo. Pokušamo ih umiriti. Pokušamo im reći zbog čega su kod nas, zbog čega su izolirani", ističe sestra Ksenija.

Zbog čega trebaju na respirator? To znaju liječnici koji donose tešku odluku da se pacijenta treba uspavati i staviti na respirator. Sokol kaže da prvo provjeravaju može li to pacijent izdržati te koji je pravi trenutak za to.Varaždinska županija oborila je rekord u broju novozaraženih početkom prošlog mjeseca. U posljednjih tjedan dana ima više od dvije tisuće slučajeva. Novih je 258, a 269 je na bolničkom liječenju u Općoj bolnici Varaždin. U uobičajenim je uvjetima na intenzivnoj jedinici sedam kreveta, kažu. Sada mogu primiti i više od trideset pacijenata. I za to su morali ojačati i ljudstvo i broj prostorija. "Naša jedinica intenzivnog liječenja premalena je za zbrinjavanje tolikog broja pacijenata. Morali smo dva bolnička odjela pretvoriti u jedinice intenzivnog liječenja", istaknula je Kukec.

Sobol je pak potvrdio kako za sada još uvijek imaju dovoljno mjesta i ventilatora te kako je stanje u granicama normale. "Puno puta strepim zbog onoga što me čeka sljedeći dan, koje ću pacijente tu dočekati, koji će biti živi i razmišljam o krevetima i respiratorima koje ćemo trebati imati slobodne za sljedeće pacijente", govori nam.

Od ukupno 24 COVID pacijenta koja su trenutačno smještena na varaždinskoj intenzivnoj 23 su spojena na respirator. "Respirator je stanje uspavanosti i jedne umjetne kome i disanja kroz cijev koja je stavljena u pluća. Ti pacijenti nisu pri svijesti. Sve vitalne funkcije nadzire osoblje", objašnjava.

Oni koji ne mogu govoriti, a mogu se micati - napišu što im treba na komadić papira. Sestre nam govore da najčešće pišu da žele nekoga čuti ili da se boje. Najviše ih je strah smrti. Na odjelu je i križ. "Mislim da na svakom odjelu ima križ. U doba kada nije korona imamo velečasnog koji obilazi bolesnike i daje im posljednju pomast, međutim sada je to nemoguće zbog ove situacije", tvrdi sestra.Ne mogu primiti posljednju pomast ako je žele. Ne mogu vidjeti one najmilije. Tu im tešku spoznaju nastoje olakšati tehnologijom. "Pacijentima kod kojih je to moguće nastojimo osigurati mobitel da se mogu javiti ili damo naš telefon da porazgovaraju sa svojima bližnjima", govori Ksenija.

Edita se prisjeća i pacijenta koji je za rođendan primio poziv od supruge. "Pacijent je bio pri svijesti, dali smo mu telefon. On se odmah bolje osjećao, bio je sretniji. Situacija mu se odmah popravila. Kolegici su išle suze", dodaje.

Sestre, tehničari i liječnici postaju na neki način njihova obitelj. Njihova utjeha. No u svemu tome pate i njihove obitelji. Muževi, djeca.

"Teško je ne vidjeti djecu i supruga 24 sata, onda polovicu vremena kada sam doma prespavam jer sam preumorna za bilo kakvo druženje i izbjegavam kontakt s njima. Cure ne grlim previše da im ne prenesem zarazu. Nikada ne znate jeste li nešto pokupili ili ne, bez obzira na svakodnevno tuširanje na poslu", kaže Edita.

"Meni je jako teško jer je moj suprug prije tjedan i pol operiran i zbilja mi je teško da sad kad me najviše treba nisam s njim, ali opet, moram priznati, ja sam taj poziv odabrala. Jako volim svoj posao i nastojim ga odraditi profesionalno. Sad je situacija u kojoj sam tu najpotrebnija. Znam da moram odraditi taj dio posla i da je to na neki način moj odabir", ipak vjeruje Ksenija. Sada ih, kažu, ovi ljudi trebaju više nego ikada. I zato svu svoju snagu, znanje, vrijeme, ulažu u spašavanje baš svakog života. Život je udisaj. Treptaj. Trenutak koji prođe. Jednom. Dva puta. Tri. Što više lijepih izbrojimo, to nam je bio ljepši. Život!

"Zamolila bih sve ljude da zbilja shvate da je ovo ozbiljna situacija, da se radi o bolesti koja je ozbiljna i da se zapravo moramo svi odgovorno ponašati", pozvala je Ksenija. "Nadam se da će ljudi shvatiti da svakim danom netko od njihovih može oboljeti i završiti kod nas", zaključila je Edita.

Sati koje smo proveli na jedinici intenzivnog liječenja u Varaždinu teško se mogu zaboraviti. Zvukovi respiratora, trčanje medicinskih sestara, liječnika i drugog medicinskog osoblja od jednog do drugog pacijenta, pružaju im svu moguću skrb i odlaze sa svoje četverosatne smjene sa spoznajom da to možda nije bilo dovoljno jer u idućoj smjeni minimalno jedan krevet koji je dan prije bio zauzet ostaje prazan.

Ta spoznaja razara srce. Boli onda svaki onaj papirić s porukom, svaki poziv obitelji koji se nije mogao pretvoriti u živi susret, boli odlazak. Ali umiruje to da je učinjeno sve što se učiniti dalo.

 

Emisiju "Provjereno" gledajte četvrtkom u večernjem terminu na Novoj TV! Propuštene epizode pogledajte besplatno na novatv.hr!