Stotine i stotine vas poželjele su baki Mari osigurati dostojanstven život. Jedan je građevinar obećao srediti krov, hrane je dobila toliko da ona i Bimbo imaju za dva života, stiže novi krevet, pomažu vatrogasci, liječnici, humanitarne udruge. A slatka baka Mare, dok svoj prvi, toliko priželjkivani sladoled, dijeli sa svojom prijateljicom sramežljivo svima poručuje kako je dobila previše i kako je bolje da su građani dali nekome drugome.

Na pragu sedamdesete, bolesna i sama teta Mare jutra je počinjala obilazeći četiri ista kontejnera na zagrebačkoj Savici. Život sa 1200 kuna mirovine koju je naslijedila od pokojnog supruga zapravo je preživljavanje jer pola te crkavice pojede kredit. Zato obilazi kontejnere i svaka je limenka važna.

U starosti u kojoj je sladoled nedosanjani san, a sreća se mjeri brojem pronađenih boca, luksuz je sve, pa i svakodnevni ručak. Najčešće jede pileće hrpte. Najjeftiniji su, kaže, a iskreno priznaje, ponekad i u kontejneru pronađe sasvim dobre hrane.

Ona će se već nekako snaći, važno je da ima Bimbo, mješanac kojeg je udomila iz azila i koji je posljednje dvije godine centar njezinog svijeta.

Veronika, djevojka koja ju povremeno posjećuje, koja je u teti Mari vidjela svoju baku i odlučila ne okrenuti leđa nego pomoći, zato je pisala ekipi Provjerenog i molila da njoj naprave priču jer ona pomaže koliko može, a to nije dovoljno. Njezine su suze pomaknule planine. Učinile su da Veronikinim očima tetu Maru vide mnogi od vas, da vide njezinu patnju, samoću, ali i ponos, odlučnost da se sa životom uhvati u koštac i onda kada je najteže.

Četiri dana nakon priče, njezin je hladnjak pun, onako kako godinama nije bio. Hranu koju je dobila od dobrih ljudi preslagivat će još danima, dojmove čak i dulje. Ljudi su dolazili s punim vrećama plastičnih boca, sladoleda, mesa. Ali njoj je najvažnije da je dobila puno hrane za Bimba. ''Možda sam i previše dobila. Možda bi bilo bolje da su dobili koji imaju djecu koja su možda željna pojesti i koju čokoladicu ili ovak'. Dobro, treba i meni, ali ja sam više obazrivija prema drugima, pogotovo koji su u neimaštini jer mi je žao te dječice'', govori teta Mare.

Nije navikla ni tražiti ni dobivati pomoć i to se ne može tako lako promijeniti. Sve se skupa na tetu Maru itekako odrazilo. Sve joj je ovo, kaže previše. Ne spava, ne jede i još uvijek ne vjeruje da je njezina priča toliko dirnula ljude. Sladoled za kojim je godinama čeznula jedva je dočekala podijeliti s Veronikom.

Onih koji žele pomoći jednostavno je previše. Veronika nastoji sve koordinirati, odgovarati na poruke, proslijediti podatke, ali prije svega biti tu za tetu Maru. Kako je samoj teti Mari, kaže, ne može ni zamisliti jer i njoj je ovo prevelik pritisak. Ponosna je na sve što se dogodilo.

Javile su se i humanitarne udruge koje su ponudile pomoć. Teti Mari bi trebao stići novi krevet, peć na drva, frižider koji ne curi kao njezin stari. Jedan je građevinar obećao srediti fasadu, drugi će ofarbati zidove. Vatrogasci iz DVD-a ponudili su se riješiti drva za ogrjev, ali teta Mare oko nekih stvari uživa i kaže, ne treba pomoć. ''Ja volim jako cijepat drva. Naoštrite mi sjekiru i dobar visoki panj i nema problema'', kaže teta Mare. Obrezat će joj onda orah i prekopati dvorište, da ponovno zasja kao nekada dok je njen Dragutin bio živ.

No, sve za čime teta Mare sada čezne je mir. Sve drugo je dobila. I hranu, i pomoć i ljubav svih onih dobronamjernih divnih ljudi koju su pomogli. Mir i samo mir u skromnoj kućici na zagrebačkoj Savici, gdje još uvijek žive pošteni i skromni ljudi, poput tete Mare.

A svi vi koji ste po tko zna koji put dopustili da u vaša srca uđe neka nepoznata baka Mare, osvrnite se oko sebe. Možda do vaših vrata neka baka dijeli istu sudbinu.

Propuštenu epizodu emisije Provjereno pogledajte besplatno na novatv.hr.