Svakoga utorka i četvrtka, 16-godišnja Ružica i godinu dana mlađi brat Marinko, ne mogu otići u školu jer nemaju kako.

Još jednom su Ružica i Marinko uplakani stajali na cesti gledajući autobus koji prolazi ispred njihove kuće na sjevernom Velebitu, pun školaraca, u koji oni nisu mogli ući. To je zbog toga što su oni srednjoškolci, a srednja škola nije obavezna. Zato se svi nadležni redom drže zakona k'o pijan plota, a nikome nije stalo do dvoje djece koja žele učiti, obrazovati se i postati netko u svom životu.

I Ružica Marković i njezin brat su srednjoškolci. Žive u kućici s mamom i sestrom posred sjevernog Velebita, u predivnom kraju koji je njima postao simbolom odbačenosti. Izolirani su od prijatelja, škole, života.

Iz škole su im izostanke morali opravdati prometnim poteškoćama, kaže ravnateljica, i to nakon što nadležni, odnosno grad i županija nisu ništa poduzeli. Gradonačelnik kaže kako se na dva natječaja za koncesiju za prijevoz putnika na tim linijama nitko nije javio. Jasno da nije, kada su linije neisplative. Grad je onda kupio dva minibusa za dvije linije na području Velebita i zaposlio dva vozača. Ali se ni gradu ne isplati voziti sve dane u tjednu, a Ružica i Marinko ni njima nisu prioritet.

Ja sam prošle godine razgovarao sa županijom, jer obveza je županije prijevoz djece iz osnovne škole, da u tom kombiju bude mogućnost brata i sestre, jer taj kombi prometuje u istom pravcu. Međutim, sukladno zakonskim propisima, osnovnoškolska djeca sa srednjoškolcima ne mogu biti u istom vozilu“, objašnjava Sanjin Rukavina, gradonačelnik grada Senja.

Autobus koji pun učenika prolazi svakoga dana kraj njihove kuće, oni mogu samo gledati. U njega ne smiju ući jer su srednjoškolci, a srednja škola po zakonu nije obavezna.

Drugi gradski autobus, koji prevozi i srednjoškolce i sve stanovnike Svetog Jurja i Krasnog, ali samo dva do tri puta tjedno, staje ispred njihove kuće u mjestu Markovići, i to u cik zore.
Zato su Ružica i Marinko na nogama već s prvim glasanjem pijetla. Eventualno se dogodi da im društvo u autobusu, pravi poneki stariji gospodin.

Pristojna, dobro odgojena djeca dugo vrijeme putovanja do škole iskoriste za razgovor s putnicima i za ponavljanje školskih predmeta. Od autobusa imaju samo nekoliko minuta do škole. Nakon sedam školskih sati, idu pravac na stajalište autobusa jer ako im pobjegne, nemaju se kako vratiti kući. Autobus vozi samo dva puta na dan. Autobusa nema utorkom ni četvrtkom, pa nema ni škole, a oni ostaju kod kuće.

Puno zaostaju za školom i od svih svojih prijatelja. Oni se vole družit. Nemaju s kim. Tu su sami. Nema nikoga. Kao da si sam na svijetu“, govori njihova majka Daliborka Marković. Daliborka je samohrana majka, supruga je izgubila. S troje djece žive od njegove mirovine, nešto socijalne pomoći i stipendija Ružice i Marinka. Trudi se pomoći im koliko može, ali oko prijevoza jednostavno ne može. Vozačku dozvolu nema, kao ni za automobil.

 

Sada djeca pola mjeseca ostaju kod kuće, a tada prijatelje zovu da im ispričaju što su učili.
Prijatelji im fotografiraju što su zapisali u bilježnicu, pa pošalju putem društvenih mreža.
Oni to onda prepisuju i sami si objašnjavaju gradivo. „Nisam ni jedan sat bila na kemiji u drugom polugodištu, i morala sam pisat sve testove. Bio je taj neki zadatak. Moji iz razreda su to počeli učiti i profesorica im to objašnjava. Ja nisam slušala ništa od toga, a većina sata je nešto što slušate, a ne ono što zapišete. I baš zbog toga je nezgodno. I informatika, primjerice. Ja u osnovnoj nisam išla na informatiku i kod kuće nemam kompjuter, a morala sam radit sve vježbe. Bilo je nezgodno jer mi nije imao tko objasniti“, priča Ružica.

Mami i 23-godišnjoj sestri Sandri sve to teško pada jer bi rado pomogle, ali se u vježbe i zadatke srednjoškolaca ne razumiju. Utjehu zbog izostanaka iz škole pronađu u igri s mačkom Maksom i psom Sokolom. „Radi se o dobroj učenici, tako da je uz pomoć ostalih učenika i predmetnih profesora, koji su doista izlazili u susret i zbog nje ponavljali nakandno, ona je uspjela to dobro savladati. Međutim, kako vrijeme bude išlo bit će sve teže“, govori Danijela Vukelić, ravnateljica srednje škole Pavla Rittera Vitezovića u Senju. Ružica je jedna od najuspješnijih učenica opće gimnazije u Senju. U razredu je, kažu učenici, jednostavno obožavaju.

Marinko ide u turističko-hotelijersku školu. Želi postati kuhar, a specijalnost su mu palačinke s čokoladom. Ružica se jednoga dana vidi u ulozi učiteljice. Obožava učiti, a posebno jezike, njemački i hrvatski. Dobro joj ide i matematika. Svjesni činjenice da su ovi brat i sestra jedini koji trenutačno nemaju kako u školu sve dane u tjednu, učenici opće gimnazije izradili su za Ružicu fotografiju kao znak podrške.

Nije u redu da se dvoje učenika zakida za školstvo koje bi trebalo bit obavezno i obrazovanje. Jer odavde nema načina da se dođe do dolje, do srednje. Nadala sam se pošto sad i moj brat ide u školu, sad nas je dvoje ipak, pa sam mislila da će bit nešto, ali ipak ništa“, rekla je Ružica.

U ovom materijalnom svijetu dvoje djece se ne isplati prevoziti svaki dan ondje gdje će dobiti ono što vrijedi više od novca, papira koji čovjeku daje vrijednost, a to je znanje. Znanje je pravo bogatstvo. Svako dijete to zaslužuje. Ne ponedjeljkom, srijedom i petkom, već baš svakoga dana.

Propuštenu epizodu emisije Provjereno pogledajte besplatno na novatv.hr.

Još lakše do novosti o omiljenim serijama i emisijama. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju