Jedan od njih nas je, u 86. godini života, napustio. Živio je skromno, a brinuo o onima koji nemaju ništa. Onima zaboravljenim od svih, bio je jedini spas, jedina nada. Patera Antuna Cveka upoznali smo prije gotovo 12 godina. U jednoj od svojih prvih emisija, Provjereno ga je pratilo u njegovim svakodnevnim obilascima zagrebačke sirotinje. Dojam koji je tada ostavio nije iščeznuo. Još je tada govorio kako su sve što radi, njegov život, godine koje nosi na plećima, čisti božji dar, ono što je usamljenima, napuštenima, nerijetko i gladnima, i sam bio.

Kada ga je ekipa Provjerenog prvi put sreli, bila je subota. ''Ajmo! Idete sa mnom vidjeti kako ljudi žive, ne bilo gdje, nego u središtu glavnog grada'', rekao im je.

Baka Ruža Brdar tada je borila bitku za krov nad glavom. Sama s dvojicom sinova, psihičkim bolesnicima, plaćala je stan iz kojeg je morala van. Više gladna nego sita, očajna i bez nade. Tužne sudbine poput njihovih, pateru Cveku bile su dobro poznate. Godinama nije odustajao. Nerijetko je bio jedini koji se njima posvećivao. ''Torbu nikad nije skidao. Torba je do zadnjega dana bila na ramenu i kad više nije mogao hodat, hodao je sa štakom, svi smo pritrčali, nikad ju nikome nije dao. U toj torbi je obavezno imao u pripravnosti ako nekome treba dati sakramenta da nitko ne ode s ovoga svijeta, da se pomiri s Bogom i to mu je bilo na prvom mjestu. Nosio je termosicu s kavom, keksiće. Uvijek je znao razveseliti čovjeka i pružiti mu nešto'', priča Ana Kekez, predsjednica udruge Kap dobrote.

Ana je u udruzi posljednjih 13 godina. Marija Fulgosi, pak, od samog početka. Kaže, patera Cveka je davno upoznala. ''Bio je u plavoj kuti i plavim hlačama kao radno odijelo. Nije uopće izgledao kao svećenik. Kao kućni majstor je izgledao. Uvijek je nešto popravljao, imao u džepu neke škare neku torbu s alatom. Uvijek je takav bio. Jednu torbu s patentom, onda tko je što trebao bi izvadio iz džepića ili iz torbe'', prisjeća se Marija.

Pater Cvek rodio se prije 86 godina u Zagrebu. Zaredio se tek s 40 godina. Do tada je bio majstor, autolimar. zapsolen u ZET-u. Svoj zanat nije zaboravio ni kao svećenik. Kada nije bio na terenu ili u bazilici u Palmi, kako zovu crkvu u Palmotićevoj ulici, bio bi u udruzi.

Ako je trebalo nešto popraviti, bio je tu. Tko je bio gladan, nahranio bi ga. Oni koji ga poznaju, kažu da je uvijek pomagao drugima. Iz tog volonterstva rodio se i poziv, ne samo prema Bogu, već i ljudima. Kad i nisu tražili, on bi nosio sam, bez pitanja.

Marija se javila za volontiranje u crkvi u zagrebačkoj Palmotićevoj i tu započela nevjerojatnu priču o Kapi dobrote. Od tada volontira. Marija je, naime, i suosnivačica udruge. Osobno je pomogla pateru Cveku osnovati Kap dobrote. Pomogali su stotine, pa možda i tisuće ljudi, većinom onima koji su živjeli životom nedostojna čovjeka.

Nisu život i trud patera Cveka prošli nezapamćeno, ne samo kod sirotinje koju je toliko nesebično pomagao, već i kod javnosti. Nagrade umjesto na zidovima udruge, još uvijek stoje na ormaru. Među ostalima, primio je i nagradu za životno djelo 2012. godine.

Drugima je, kažu, davao sve što je imao, ali prema sebi je uvijek bio skroman, čak i preskroman. ''Dobili su nekakvu donaciju odjeće i to je sve bilo markirano. I došli su novinari i htjeli su isto snimit nekog tko uzme tu odjeću i onda je novinar pokazao: 'Onog ćemo starog, on je bezveze obučen, sav poderan', a to je bio pater Cvek'', prisjeća se jedan od članova udruge.

Kliko god ga voljeli, koliko god im bio uzor, prijatelj, poput oca i brata – nema suza kod njegovih bližnjih. Znaju da nad ovakim životom nema razloga plakati.

Sve koji su ga znali naučio je kako skromnost može biti velika, koliko samo nekoliko riječi mogu biti vrijedne, kako samo jedna osoba može činiti čudesne stvari. Ne bi pater Cvek volio da ga toliko hvalimo. Hvale ga dovoljno njegova djela, sudbine ljudi koje je promijenio, pomogao i utješio.

 

Propuštenu epizodu emisije Provjereno pogledajte besplatno na novatv.hr.