Iako on svoje roditelje nikada nije zagrlio i nikada im izgovorio mama ili tata, Joso je njihov sin, jedinac. A nema toga što roditelji ne bi učinili za svoje dijete. Ta se ljubav ne smanji ni nestane kada je dijete bolesno, nepokretno, ne čuje i ne govori. Iako je rođen kao zdrava beba, Joso je u bolnici dobio sepsu. Od tada traje agonija obitelji Grdović. Punih 18 godina. Prošle je godine Provjereno ispričalo njihovu priču. Upoznali ste očajne roditelje koji preklinju neku instituciju da primi njihovog sina, pa da poživi koliko poživi, ali mirno i dostojanstveno, bez boli, bez seljakanja. Nakon brojnih sastanaka, riješilo se nije ništa. Samo je postalo jasnije da za kronično bolesnu djecu nigdje nema mjesta.

Traje od rođenja. Nije tu bilo onog sretnog i veselog djetinjstva, prvih riječi, koraka. Samo bitka za dostojanstvo, i to gotovo 18 godina. Posljednje dvije i pol godine Josip Grdović živi po bolnicama.
''Ne znam koliko ga boli i kad ga boli jer ne zna reći, ali vidim da on sve to izdrži, pa moram i ja. Koliko traje'', kaže Jagoda Grdović, Josipova majka.

Nema dana da Jagoda i Ivica Grdović ne odu do njega. Prije ili poslije posla, ali Josu moraju vidjeti. U auto i put zadarske bolnice. Sin im je ondje od prosinca. ''Josip je sad bolje. On je uvijek dobro. Ali zadarska bilnica je takva kakva jest. Ona njemu ne može pšružiti ono što mu treba jer je opća bolnica. Nemaju stručnjake'', priča Ivica Grdović.

Ne zna Joso ni gdje je, ni vrlo vjerojatno tko je ispred njega. Ne čuje. Ima cerebralnu paralizu od rođenja i cijeli niz teških bolesti i stanja. Prikovan je za krevet posljednje dvije i pol godine po bolnicama. Mrsa, gljivice na plućima, sepsa. Nama zastrašujuće, a Grdovićima, osobito Josi, dio života. Kada život visi o niti, nema druge nego pravac Zagreb. ''U Klaićevoj bude mjesec ili dva, dok ga ne pokrpa. I onda ide nazad. Jer nemaju sluha ni HZZO ni ministarstvo da ga negdje zbrinu'', rekao je Ivica.

Zagreb, Zadar, Rijeka. Čak i specijalna bolnica u Bistri. I u svima njima, Grdovići su uvijek na nakon par mjeseci dobivali sličan odgovor, a taj je da Josipa ne mogu primiti ili mogu samo privremeno.

Gotovo 10 mjeseci je prošlo otkako smo upoznali Josu i njegove roditelje i divili se upornosti oca koji svaki vikend putuje iz Zadra, u Rijeku ili Zagreb da vidi svog jedinca.

Godinu dana kasnije, promijenila se jedino kilometraža. Sada je Joso puno bliže. na odjelu pedijatrije, zadarske bolnice. A mama i tata opet su tu, uz njega. ''Nije on jadnik ničega svjestan. On kad vidi neku facu, on se naceri, smije se, broji prstiće. Nije nikad ljut, nikad suzu nismo vidjeli premda zna zaplakati, ali suza nema'', priča Ivica.

Njihov problem i dalje nije riješen. ''On treba palijativnu skrb, ali mi to u našim uvjetima radimo koliko možemo, svjesni toga da na pedijatriji to ne možemo. Tražimo uz HZZO i ministarstvo neki način da to zajedno riješimo'', kazao je dr. Edi Karuc, zamjenik ravnatelja Opće bolnice Zadar.

Zamjenik ravnatelja kaže kako su ga primili jer im je to dužnost. No to nije mjesto za njega. ''Josip je dobro. Dajemo mu potpunu skrb. Ali naše osoblje nije educirano za takvu vrstu bolesnika'', ističe dr. Karuc.

Što učiniti da se ovom gotovo punoljetnom mladiću pruži prilika da kakav takav život provede na miru, na sigurnom, na mjestu koje će biti adekvatno njegovim potrebama? ''Mi smo stalno u kružnom toku. Mi iz toga ne možemo izaći. Zaključak je, ja ne ih volio da tako ispadne, ali takav je moj zaključak kao roditelja, da će on putovati sve dok mu srce izdrži. On možda na kraju i završi tako što će umrijeti u hitnoj negdje na putu između Zagreba i Zadra'', govori Josipov otac.

I HZZO i Ministarstvo, unatoč vrlo konkretnim pitanjima kada će slučaj biti riješen, u čemu je problem te imaju li barem neke opcije koje su igri, šalju odgovor da rade na rješenju. Nitko od odgovornih ne želi o tome javno. Specijalna bolnica Gornja Bistra je otpala iz igre jer nje imala uvjete.

A grdovići čekaju i, kažu, preko trećih strana saznaju što se događa na sastancima ministarstva.
''Bio je sastanak HZZO-a i oni su odlučili između Knina i Rockfellerove, da ide u Knin. Ja kad sam to doznao nisam pristao na to jer je on sada u općoj bolnici. To nije najbolje za njega'', priča Ivica Grdović.

Smještaj u kninsku opću bolnicu, kaže Ivica, slično je onome što sad ima. Ali Josip je poseban pacijent i treba istu takvu brigu. A za odjel u Rockfellerovoj bolnici u Zagrebu, prema informacijama koje je on dobio, nema uvjete. Ondje, naime, primaju punoljetne, a Joso 18. rođendan slavi tek u svibnju. Obratio se Ivica i pravobraniteljici za djecu, pa čak i predsjednici. Naišao je na razumijevanje, potporu, ali ne i na rješenje. Tvrdi, Zagreb je jedino rješenje. Ondje će imati sve, pa makar bio daleko.

Josip je sada dobro, zdravstveno. Hranu dobiva u tekućem obliku preko kanile koja je direktno spojena preko trbuha. Tata i mama su tu. Presvlače ga, njeguju, miluju. Jer su mama i tata.

Živio pet dana, pet mjeseci ili pet godina, samo da bude kako Bog zapovijeda, kažu Grdovići, bez patnje. Znaju oni da stanje bolje od ovog neće biti. Ali odustati ne mogu. On je njihov sin, jedini.

Ministarstvo se redakciji Provjereno javilo još jednom, opet pismeno. I opet tvrde da rade u najboljem interesu Josipa i da se nazire rješenje u ustanovi kada Josip postane punoljetan. Hoće li Joso do tada izdržati? Sepsa, mrsa, gljvice, upale. Grdovići strahuju.

Njihov primjer pokazuje da mjesto koje bi vodilo kontinuiranu i organiziranu brigu o kronično bolesnoj djeci u našoj zemlji, nažalost, ne postoji.

Propuštenu epizodu emisije Provjereno pogledajte besplatno na novatv.hr.