One neće preko usta prevaliti što žele i što im treba, jer ne žele rastužiti mamu. Vide da se mama bori poput lavice, ali jednostavno ne ide. I zato tri djevojčice, tinejdžerice šute, svoje snove nikome ne govore.

Gužva je u maloj kuhinji koja je za njih četiri i blagovaonica i radna soba. Tamo se i kuha i crta i jede i piše zadaća. Ipak, mali stan nije ograničio velike snove. Marina bi željela biti policajka, a Sara želi svirati gitaru ili čelo.

Svako treće dijete, baš kao Sara, Andrea i Marina, nemaju vlastiti krevet. Polovica ih, baš kao ni ove sestre, nema računalo, internet ili mobitel, a svaki peti roditelj svom djetetu ne može kupiti kaput ili jaknu. To je briga koja sada muči i ovu obitelj. Iako to cure prešute, mama zna što im je na srcu. ''Neka od frendica preraste jaknu, pa moja Marina dobije jaknu. Sve ok, ali to je najgore što je ta jakna bila viđena u školi. Onda je ona suočena s tim da ona mora tu jaknu nosit, ali ja znam da bi moje dijete najradije da ja nju odvedem u trgovinu da ja njoj kupim njenu jaknu, onakvu kakva se njoj sviđa. Ali ja ne mogu. Dok platim sve, i što mi ostane? 500 ili 600 kuna'', govori mama Elizabeta Kovačević.

Znaju to Sara i Marina, pa zato želje ne izgovore na glas. Ne žele mamu opterećivati, ne žele opet gledati njezine suze. I dok se većina djece danas razbacuje stvarima i igračkama, ove su djevojčice sretne kada od prijatelja dobiju iznošenu odjeću. Ali ovo je okrutan svijet, a još su okrutniji vršnjaci iz školskih klupa jer su siromašni drugačiji i zato si često na meti onih odgojenih po materijalnim kriterijima.

Elizabeta poput lavice brani svoju djecu. Zna da curama, pogotovo srednjoj kćerki Sari, nije nimalo lako. Kako bi lakše preživjela uvrede, Sari pomaže psihologinja. Neobična je svojim vršnjacima i zato što voli gledati i crtati japanske animirane filmove, tzv. anime. Jedan njezin crtež vršnjacima se nije svidio, pa su nad njim napravili egzorcizam i poderali ga.

Saru ponekad sluša najstarija sestra Andrea. Ona ide u drugi razred srednje škole, smjer drvodjelski tehničar-dizajner. Jedini san koji Andrea ima je ići na fakultet u Zagrebu, ali zna da je problem i novac za srednjoškolsku užinu, a kamoli tek sredstva za studij u drugom gradu.

Za sebe Elizabeta odavno ne mari. Odrekla se svih onih sitnica koje voli svaka žena: šminke, nove frizure i odjeće. Djevojke su mobitele dobile od tate, jer za to nema mjesta u računici. Žive od 2800 kuna dječjeg doplatka i socijalne pomoći. Jedva imaju za kruh i mlijeko, a sve više od toga njima je znanstvena fantastika.

Elizabeta i njezina djeca pripadaju statističkim podacima o siromašnoj Hrvatskoj. Milijun i 200 tisuća Hrvata živi u siromaštvu ili na njegovim granicama. ''To je poražavajuće. Iznad smo prosjeka. Prosjek EU je 26 posto. Mi smo za 6 posto još gore, istočnije neke zemlje su iznad nas, a mi smo ostali prilično nisko, za razliku od, recimo, sjevernih zemalja poput Danske i Norveške gdje je taj postotak oko 14 posto'', objašnjava Jadranka Luca Mrđen iz SOS dječjeg sela.

Diplomirana defektologinja Jadranka Mrđen jedna je od stručnjakinja uključenih u projekt #vidime za djetinjstvo jednakih prilika, SOS dječjeg sela Hrvatska. Njime pokušavaju djecu koja odrastaju u siromaštvu učiniti vidljivima. Time će, nadaju se, potaknuti društvo da reagira na njihove probleme. ''U neimaštini, kada je veliki rizik da nećete uspjeti doživjeti kraj mjeseca s dostatno novaca, a onda i hrane, kada uporno tražite zaposlenje, a ne možete ga dobiti, onda postanete frustirani'', kaže Jadranka. Stručnjaci iz mobilnih timova SOS dječjeg sela Hrvatska poput Jadranke zato pokušavaju pomoći.

I dok se Elizabeta srami i predbacuje si što im nije pružila bolji život, one svoju mamu gledaju drugačijim očima. Vide snažnu i hrabru ženu, dive se njezinoj snazi i hrabrosti. ''Dođe sve ono crno, ne vidiš svjetlo. I onda velim samo 'Bože, daj mi snage da ta djeca imaju nešto jednom kad jednog dana mene ne bude'. Ne treba meni puno, meni treba da one imaju svoj, da mi imamo svoje, da imam posao, da ih mogu samo odškolovat. Ne treba meni nitko drugi. Meni su moja djeca sve'', govori Elizabeta.

Papire za stan je predala, ali odgovor nije stigao. Posao svakodnevno traži, šalje molbe za čistačicu, no ni na većinu njih nije dobila odgovor. U Topuskom posla nema, a ona nema automobil kojim bi posao tražila drugdje. Ni redovitih autobusnih linija nema u njenom kraju, ali Elizabeta se ne predaje. ''To je samo nešto što se dešava drugim ljudima, a ne meni. Evo, sva se tresem. Nema veze. Sve ćemo to preživjet. Djeca daju snagu i to nevjerojatno, ne znate koliko'', kroz suze je rekla Elizabeta.

Ono što bi one htjele, nešto je o čemu većina djece nikada ni ne razmišlja. ''Fali mi da se malo više smijem, kao što sam se prije smijala'', rekla je Sara.

Odgojene da budu skromne i poštene, u svijetu u kojem skromnost i poštenje više nisu vrline, u svijetu u kojem je važno tko ima kakve tenisice, jaknu, mobitel ili laptop. Snove ovih djevojčica nema tko čuti.

Propuštenu epizodu emisije Provjereno pogledajte besplatno na novatv.hr.