Mateova, nevjerojatna životna priča je zapravo dobra lekcija svima koji misle da im je teško u životu.

On je bio neželjeno dijete. Roditelji su ga u domu za nezbrinutu djecu ostavili kada je imao 6 godina. Drugu priliku za normalno djetinjstvo nije dobio. Nitko ga nije posvojio. Povlačio se po domovima do svoje 18 godine, a tada je morao na cestu.
Sam samcat na svijetu, jednostavno odbačen. Spavao je po klupama, napuštenim kućama, a danima ne bi imao što jesti.

I tada kada je bio na samom dnu u život mu je ušao čovjek koji ga je spasio. Mateova, nevjerojatna životna priča je poput predloška za film i zapravo dobra lekcija svima koji misle da im je teško u životu.

Sa 6 godina ostavljen je kao dijete u domu i do punoljetnosti živio je tako. Nije znao zašto su roditelji donijeli takvu odluku, a niti što dalje. S 18 je morao napustiti Dom i započeti samostalan život. U potrazi za roditeljima pronašao je surovu realnost – da je i dalje u životu osuđen samo na sebe. Ulica je postala njegov dom, hladne a napuštene zgrade njegovo sklonište. Danas 23-godišnjak primjer je kako i najteža sudbina može završiti lijepo, samo se ne treba predati.

„Jednostavno sam shvatio da ću morat biti na ulici, da nemam nikog, da ću morat biti na ulici, spavati…“ počinje svoju priču Mateo. Mjesto za spavanje tražio je svuda – na klupama, u napuštenim kućama.

Tih je noći shvatio da će se njegove misli, planovi i ideje razlikovati od onih kakve imaju njegovi vršnjaci. On je brinuo gdje će provesti još jednu mrzlu noć i hoće li sutra uopće jesti. Godinu i pol je proveo preživljavajući. Beton mu je bio krevet, a napušteni prostori njegovo sklonište. U ruksaku koji je nosio sa sobom stao mu je cijeli život: troje hlače i dvije majice.

Matea su roditelji kao 6-godišnjaka ostavili u Domu za nezbrinutu djecu u Karlovcu. Tih prvih godina života koje je proveo s obitelji uopće se ne sjeća. Ali se itekako sjeća dana koje je proveo u Domu. Stariji dečki su mu na vrlo neugodne načine godinama pokazivali gdje mu je mjesto. Zbog problema s ostalom djecom, mijenjao je gradove i domove. I tako do punoljetnosti. S 18 je godina opet završio na cesti, prisiljen započeti samostalan život. Ponovno se vratio u Karlovac ne bi li pronašao svoje roditelje.

Kada je saznao u kakvom mu stanju žive roditelji – da je majka u teška sirotinja, a otac alkoholičar – vratio se u stvarnost kakvu je njemu život servirao.
Obilazio je starije ljude i za nadnicu cijepao drva ili odlazio do trgovine.
Za svaki se komad kruha morao pobrinuti sam.
Među poznanstvima bilo je i onih koja su u tmurnim danima ostavila svijetli trag.

Slučajnosti kaže, ne postoje, pa tako poznanstvo s Petrom Banićem opisuje kao prst sudbine. Petar u Karlovcu vodi prihvatilište za beskućnike. Iako ih on izbjegava nazivati tako. Kod njega, kaže, nisu bez kuće. Ali, ne samo da im pruža krov nad glavom, već mnogo više od toga. Uzgajaju povrće, voće i cvijeće, rade, stječu radne navike – osjećaju se korisno.

Kada je tek stigao na ovo mjesto, Mateu nije mu bilo do sklapanja prijateljstva. Nakon svega što je prošao, bio je vrlo nepovjerljiv. Naučio ga je život da se mora postaviti, pa je s tim stavom došao i u centar. Uz poneku suzu, galamu i svađu ipak su na kraju jedni drugima postali poput obitelji. Petar je u Mateu prepoznao potencijal i želju za radom. Omogućio mu je da se preseli u Zagreb u stambenu zajedicu u kojoj već žive bivši korisnici centra koji su sada zaposlenici i volonteri Crvenog križa.

Posljednja tri mjeseca Mateo volontira u socijalnoj samoposluzi. Od 5 sati koliko kao volonter mora biti tamo - on bude 8. Dijeliti hranu i osmijeh onima koji su u potrebi – njemu je posao iz snova. Ali i da se ponudi nešto drugo, brzo bi se, kaže, prilagodio na novo okruženje.

Nakon svega što je prošao danas je 23-godišnjak koji ozbiljno razmišlja o svojoj budućnosti. Za djevojke je kaže, još jako sramežljiv, ali to ne znači da ne mašta o vlastitoj obitelji. „Volio bih da moja djeca imaju bolji život od mene i to bi im pružio u životu“, Mateove su riječi o obitelji.

Na mjesta u kojima je živio dok je bio na ulici nije htio odvesti ekipu Provjerenog. Bole ga ta sjećanja i vraćaju ga u dane u kojima je bio na samom dnu. Ionako se, u snovima, predugo tamo vraćao. Sada je vrijeme za neke vedrije dane.

Mateo je živi primjer da borba ne mora biti uzaludna. Najlakše bi mu bilo da se predao, ali nije. Bio je svjestan da mu život možda nije dao dobre karte, no samo je na njemu bilo kako će s njima odigrati.

Još lakše do novosti o omiljenim serijama i emisijama. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju