Više pogledajte u prilogu.

 Starost koju nitko ne bi poželio. Sam sa 73 godine, usred šume. U kućici od 7 kvadrata. Nema nikog svog. Društvo mu radi tek pas i nekoliko kokica. No i u takvim teškim sudbinama, nađu se oni velikog srca koji bude nadu da nitko ne mora tako živjeti.

Umjesto mirovine koju je zaradio i lijepe starosti, 73-godišnji Ivan Jovanović strahuje od zime, hladnoće i dugih mračnih noći. Jer Ivek živi sam, u drvenoj kućici od sedam kvadrata, na rubu šume.

Po prirodi je, kaže, optimist i to ga jedino spašava. Jer da se prepusti razmišljanju o tome kakav mu je život zapravo, priznaje - ne bi dugo izdržao! Unatoč samoći i izolaciji, tračak nade, dobrote, ljudske solidarnosti ovih je dana obasjao i njega.

Na rubu šume i preko ruba siromaštva. U jesen života o tome kakav je život sanjao, a kakav dobio, Ivan više ni ne razmišlja. "Nisam i nešto puno bolje i mogao očekivati i sve, ali baš ovako nisam zamišljao", kaže za Provjereno.

Samoća u sedam kvadrata drvene potleušice. Praktički bez struje, s vodom na dvorištu, koja je jedini luksuz. Bez tuša i kupaonice.

Kao da starost ionako nije dovoljno teška, kad sa sedamdeset i tri na leđima u ovakvim uvjetima sam dočekuješ zimu, sve se čini još i teže. Jovanović dodaje kako ga noge više ne služe, kaže da nije više onaj stari...

Nema se na koga osloniti. Tri metra drva će ovako, cjepanicu po cjepanicu do kućice nositi sam, koliko mu bude trebalo. Odvojio je za njih tisuću kuna, a zima je duga i brine ga hoće li to biti dovoljno.

Ni hepo kocki za potpalu više nema. Posluže tada i stare natrgane spužve. Peć je dobra, iako, šali se, tako ne izgleda. "Vuče ona dobro, ali gle, ovo mora bit otvoreno radi cijevi da ide dim i da kola po cijevi, tako da i otud puše. Preko dana nekako prođe, ali noći su hladne i tu je hladno jer ništa ne dihta", dodaje Ivan.

Noći su hladne i samotne. Jedino mu je društvo pas Rexica. Svoje obitelji, kaže, kao da i nema. Sin iz braka koji nije bio dobar i davno se raspao za njega ne želi čuti. Posljednjih dvadeset godina sve dobro i loše što bi život donio Ivek je dijelio s cimerom Asimom.

"On je moj drugi sin. Sina imam, a sina nemam. Nikad me nije uvredio, nikad mi nije rek'o, prst dig'o na mene, a kamoli... nikad mi nije žalnu riječ neku", pojašnjava.

Dugo su dijelili podstanarske stanove pa jedno vrijeme živjeli na Jarunu u napuštenim radničkim barakama. Prije sedam godina došli su tu, na komadić zemlje u Blaškovcu nedaleko od Zagreba, koji je Ivan kupio na kredit. Asim, koji je godinama na moru odrađivao sezone, ove se jeseni nije vratio.

"Pa nije mi lako jer nije najavljivao da će otići, nego da će se vratiti poslije sezone." Otišao je raditi u Njemačku. Javi se, pošalje nešto novca, poruku. Ne vidi je uvijek na vrijeme jer često nema gdje napuniti mobitel. Solarne su ploče stare, a jesenji dani sve kraći i s malo sunca.

Do ljeta i proljeća, kako kaže Ivan, bit će u mraku. "Jadan i bijedan život, ali eto, što mogu. Moram živjeti", govori Ivan. Onako kako nitko ne bi trebao. Trideset je godina radio kao referent u jednoj velikoj tvrtki pa zbog problema sa zdravljem otišao u prijevremenu mirovinu.

"Imam 2200 i nešto sitno. S tim da onda imam i kredit od 810 kuna", pojašnjava te dodaje kako ima dobre susjede koji mu nedjeljom donesu ručak. Bez njih bi, priznaje, teško opstao. Što dobije, rasporedi barem na dva dana, jer ionako, kaže, malo jede. Podsjeti da ipak nisi zaboravljen, da netko misli na tebe. Za ručak će podgrijati juhu koju je susjed Danijel jučer donio.

A drugih se dana već nekako snađe. Ma koliko teško bilo, još se nije dogodilo da je bio gladan. Bez psa Rexice kaže da ne bi mogao ni dana. Svoje jedine prijateljice u životu, uz šumu, koje se, priznaje stidljivo, još od djetinjstva istinski boji.

"Ja sam po prirodi optimist i to me drži, da me to ne drži, ja bih već davno i umro. Pa sigurno. Kad bi mi sve ušlo u glavu kaj sam proš'o i sve i na kaj sam doš'o... ali uvijek se tješim i tješit ću se da ima daleko i gorih slučajeva od mog. Evo, dovoljno vam je otići na Glavni kolodvor, gdje spavaju oni beskućnici. Mene netko pokuša i uvrijedit' kad mi kaže da sam beskućnik. Ja ipak imam kuću, nisam na kolodvoru, nisam u kosnici. Ne idem po pučkim kuhinjama. Znači, ipak nešto imam, nisam, ono, kako kažu, naj, naj, najgori. I to me isto drži na životu", pojašnjava Ivan.

To i činjenica da negdje netko ipak misli na njega. Marijana i Marija iz Humanitarne udruge Dobra volja svako toliko dođu i donesu nešto hrane i potrepština za Iveka, kako ga od milja zovu.

Danas nose i lijepe vijesti o kojima on ništa ne sluti. Puna kutija stvari potrajat će tjednima, a on sretan da ne može biti sretniji. Zbog kuhanog ručka koji su donijele posebno. Marija Komarac kaže kako se s gospodinom Ivanom čuje mobitelom.

"Nije on nikada zahtjevan i ne traži nas velike stvari, evo stvarno, to je uvijek nekakva hrana konzervirana i nešto što se može nabrzinu podgrijati, neko jelo i to da ne kuha sebi", kaže.

Nije on jedan on onih koji plače i očajava. I zbog toga im je posebno prirastao srcu, kažu. Pokazalo se i ne samo njima. Marija Komarac pojašnjava kako su objavili da Ivanu treba pomoć, odnosno da je njegova želja da mu se pokrije taj dio kredita.

Da će se javiti toliko ljudi koji su Ivanu spremni pomoći, nisu mogle ni sanjati. A baš ono što je dugo bio Ivekov nedosanjani san, da će se riješiti kredita koji svaki mjesec plaća 810 kuna, uskoro će biti malo bliže ostvarenju.

Koliko mu je još ostalo za otplatiti, Ivan nije točno znao reći. Pa iako su u udruzi zahvaljujući mnogim malim i jednom većem donatoru prikupili 8000 kuna, hoće li to biti i dovoljno, mogli su samo nagađati. No osmijesi na licima po izlasku iz banke dovoljno govore sami za sebe.

"Dobro je, ja sam sretan da se to riješilo", poručuje Ivan. Barem polovično. Jer Ivanov je preostali kredit ipak bio veći nego što su se nadali. Uz novac od udruge i dio koji mu je cimer Asim poslao iz Njemačke, ostalo je za otplatiti još 13 tisuća kuna.

"Kako ne bi bio zadovoljan. I više nego zadovoljan. I zahvaljujem svima. Dobrim ljudima", zaključuje Ivan Jovanović.

Sam, uz psa kao jedinog prijatelja. U jesen života, na rubu šume koje se boji. U mirovini od koje jedva preživljava, u kućici bez struje koju zove dom. Sam, ali pokazali ste, ne i usamljen. I barem malo sretniji uz nadu koju ste mu dali. Jer ste jednom čovjeku u mraku života koji živi vi odlučili biti svjetlost.

Još lakše do novosti o omiljenim serijama i emisijama. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju