Mnoga mjesta u Banovini još uvijek izgledaju kao da se potres dogodio prije 11 dana, a ne skoro 11 mjeseci. Ekipa Provjerenog obišla je Glinu i okolna sela kako bi zabilježili kako ljudi danas žive. Svi oni koje su sreli tvrde – obnova je zakazala. U središtu grada i dalje su srušene i oštećene zgrade. Oni koji mogu grade, a ostali moraju čekati.

Jedanaest mjeseci nakon potresa, ekipa Provjerenog obišla je Glinu i okolna sela. To su mjesta za život čiji su stanovnici zaokupljeni problemima o kojima mnogi već dugo ne brinu: Kako dobiti priključak za vodu? Kako spojiti vodu iz bunara na cijev u kontejneru? Kako zaštiti kontejner od prokišnjavanja? Kako tijekom hladnih zimskih dana oprati rublje na ruke?

Po vodu se ne ide u kuhinju ili kupaonicu, već na bunar. Ili to ili ju dovezu dobri ljudi iz Gline. Ni sami ne znaju kako će živjeti preko zime.

"To se i ja pitam kako ću. Jako teško, ustvari nikako. Odjeću odnesem kod sestre u Glinu pa onda ona mi to opere. Nešto i ja ručno, ono najnužnije", rekao je Milan Ivatović.

"Najveći je problem za pranje, brijanje i takve stvari. Unutra se ne može, nema vode ni odvoda, dodao je.

Kontejner se brzo zagrijava, ali i brzo hladi. Temperature se preko noći u spuštaju do nula stupnjeva, a prava zima nije ni počela.

"Ujutro, ako se ne koristi grijalica, kako je vani tako je i u kontejneru. Kontejner se izuzetno brzo ohladi", rekao je Milan.

"Normalno, spavam u čarapama. Normalno, obučem i trenirku. Imam i vreću za spavanje. Imam pokrivače dobre. Tako se utrpaš i tako se izdrži zima", dodao je.

Nije ovdje bilo bajno ni prije potresa, koji je samo dodatno zacementirao očaj. Posla nema. Milan živi s 800 kuna socijalne pomoći.

"Inače sam inženjer strojarstva s položenim ovim pedagoškim predmetima da mogu raditi u školi. Bio sam nastavnik praktične nastave i nekih teoretskih predmeta u metalskoj struci u srednjoj školi u Glini", rekao je.

Međutim, njegove struke u Glini više ni nema.

"Nema više ni tog metalskog usmjerenja, nema ni djece. Čak i da ima djece, nema se gdje realizirati praktična nastava. Tu je bila željezara, bila je pamučna prediona, bilo je privatnih firmi gdje su djeca išla na praksu", ispričao je Milan.

Skoro slijepa i skoro sama
U selu susjedno Milanovu sama živi gotovo slijepa Danica Cimeša. Ne može sama ni u trgovinu, a namirnice i vodu donose joj ljudi iz Crvenog križa.

"Prije dvije godine sam bila na transplantaciji. Par mjeseci je bilo super i onda mi se počelo pogoršavati", rekla je i dodala: "Prošle jeseni mi se pogoršalo. Imala sam veliku upalu. I tako mi se opet smanjio vid."