Umjesto deterdženta, rublje peru kestenjem! Od starog ulja prave sapune. Ne koriste čak ni jednokratne higijenske uloške. Dok globalne sile raspravljaju o klimatskim promjenama i utjecaju na okoliš, oni su odlučili krenuti od sebe.

 Papirić po papirić, vrećicu po vrećicu i svatko od nas na godinu proizvede više od 400 kilograma otpada. Smeća koje će nas, tvrde ekolozi i klimatski stručnjaci, stajati glave.

"U trenutku kad sam osvijestila da je taj otpad moja odgovornost, preko noći sam počela živjeti bez otpada. Stvaram pet posto otpada od sto", rekla je Anamarija Prgomet.

Pitate se kako je to moguće? Ove žene tako žive već godinama. Ne koriste higijenske uloške, rublje peru kestenjem, a na plac idu sa svojim posudicama. Danas su na meniju popečci od povrća. Što se ne pojede, spremit će, kaže Anamarija, za sutra i ništa se od ovoga, pa ni iskorišteno ulje, neće baciti. S uljem će, dodaje, raditi sapune.

Da ga i želi baciti, Anamarija nema gdje. Ona u kući nema kantu za smeće. Izbacila ju je prije četiri godine, kada je u život prigrlila zero waste filozofiju.

"Kad sam to otkrila, mene je obuzela takva radost i ushićenje da sam odlučila odmah da je to moja sudbina", rekla je.

Život bez otpada pojam o kojem se počelo govoriti krajem 90-ih godina prošlog stoljeća, a deset godina poslije prerastao je u pravi pokret kada ga je popularizirala Francuskinja Bea Johnson.

U praksi i na hrvatski način to izgleda ovako. U kupovinu na porečku tržnicu ide se sa svojim vrećicama i bez odstupanja od principa.

"Evo vidite, ovdje gospođa prodaje kiseli kupus u rinfuzi. Nažalost ja sad nemam posudu da si uzmem i zato ga neću kupiti. Doći ću sa svojom staklenkom drugi put", objašnjava Anamarija.

Anamarija nikada, kaže, nije imala loša iskustva i svjesna je da se nekih navika teško rješavamo. Kako mi kao kupci, tako i trgovci.

I trgovci mogu biti zero waste
Osim kupaca poput Anamarije, o otpadu bi trebali razmišljati i prodavači poput Tonkice Lešnik, koja posluje na zagrebačkom Dolcu. Većinu svoje robe prodaju u papirnatoj ambalaži: od sojinih ljuskica preko orašastih plodova i sve do riže. Kupci kod nje kupuju s teglicama ili platnenim vrećicama, a ona kaže da ne može biti sretnija.

"Nekad je sve to bilo drugačije. Ja se sjećam vremena kad nije uopće bilo plastike, kad smo u cekerima išli na tržnicu. Onda niste kupili kilu jabuka ili limuna u najlon vrećici, nego vam je iz vage prodavač istresao u ceker", rekla je.

Za manje otpada u okolišu, kaže Anamarija, potrebno je samo malo više razmišljanja i organizacije. Većina toga može se kupiti bez ambalaže pa i kava.

"Imaju pržionice kave koje imaju svoje kafiće. Onda se tamo može doći na dan kada prže i kupiti u rinfuzi prije nego što zapakiraju", rekla je Anamarija.

Tjestenine, primjerice, nema u rinfuzi, ali uvijek kaže možete kupiti onu zapakiranu u karton. Isto je s čipsom, čokoladom, keksima.A iako živi po načelima zero wastea, a to su ne kupuj, smanji, ponovno upotrijebi, recikliraj i kompostiraj, otpad ipak proizvodi.

"Moj otpad je hrana od psa koju se trudim kupit u najvećoj mogućoj vreći i vrećica od wc papira", ističe.

Pranje rublja kestenima
I obitelj Topić nastoji u što većoj mjeri živjeti prema načelima zero waste filozofije. Ipak, priznaju da su daleko od svoga cilja.

"Sva ta ambalaža koja dolazi u supermarketima, mi smo ustvari prisiljeni to kupiti, ali uvijek postoje nekakve alternative", rekla je Julija Topić.

Da je jednu takvu, i to za pranje rublja, moguće pronaći potpuno besplatno, mnogi vjerojatno nikada nisu ni čuli.

"Kestene smo nabrali u parku. mora bit divlji kesten, a ne kesten koji je jestiv. Onda ga blendamo i ja ga na suncu posušim. Treba mu tjedan dana da se skroz posuši. Stavim ga u posudicu, malo riže stavim unutra da izvuče vlagu van ako je ima", rekla j Julija.

Potrebna su tri decilitra kipuće vode i nekoliko minuta da se u nju otpusti prirodni sapun iz kestena. Uz dodatak sode bikarbone i malo običnog octa, za čisto vam rublje ne treba više ništa.

Svojih se principa drže i kad kupuju poklone
Osim na deterdžentu za rublje, Julija i Anamarija smanjile su otpad koji stvaraju pomoću kozmetike. I dok su prije kupovale kozmetiku i higijenske potrepštine, obje su sve to sada svele na minimum.

Umjesto jednokratnih blazinica, tu je heklana višekratna verzija, a jednokratne higijenske uloške već je davno zamijenila perivim pamučnima i menstrualnom čašicom. Anamarija je čak i pastu za zube počela proizvoditi sama, a Julija je otišla i korak dalje.

"Ja sam pokušala prati kosu tehnikom pranja bez šampona, tj. samo vodom, ali naša voda je užasno tvrda tako da sam izdržala dva mjeseca. Kosa je bila čista, ali malo gruba", rekla je.

Zato je i ona pribjegla učenju i počela praviti svoje sapune. Njezina kći Rosa ih je s ponosom pokazala ekipi Provjerenog. Još je u vrtiću, kaže Julija, Rosa je bila ekološka aktivistica. Na njezin su prijedlog jednokatne plastične čaše, koje su djeca koristila u grupi, zamijenili višekratnima od tvrde plastike.

A sada je kao prvašica otišla i korak dalje. U školi ne koristi papirnate ručnike.

"Samo ja za sad nosim ručnik, to je baš zanimljivo i fora je. Još nisam imala nikakvih komentara od prijatelja, samo učiteljica mi je rekla: super ti je to Rosa, nabavit ćemo ti tu neku kukicu da si možeš objesit" ispričala je.

"U principu su svi jako pristojni i ne komentiraju tako da ne znam. Ali je onako zastoj i prijeđemo preko toga", kaže uz osmjeh Juija. Prijeđe ona i preko plastičnih igračaka i kroz smijeh priznaje, većina ih je ipak dobivena na poklon.

Kada drugoj djeci kupuju poklone, jednog se zero waste pravila drže bez pogovora. "Mi kupujemo doživljaj, ne kupujemo materijalno", rekla je Julija. Umjesto plastičnih igračaka, koje djeci najčešće brzo dosade, Rosini prijatelji na poklon dobiju kazališne ili kino ulaznice.

Ovako su živjeli naši djedovi i bake
Odjeću kupuju u second hand dućanima ili razmjenjuju po grupama na društvenim mrežama. A ono što s vremenom napusti ormar, ne završi u smeću nego u posebnoj kutijici. "Ovdje je moja kolekcija tih starih majica i tajica s kojima brišem nos. I onda ih operem i opet koristim", objašnjava Anamarija.

Svatko od nas na godinu baci čak 11 kilograma tekstilnog otpada. Od 400 kilograma smeća što ga proizvedemo tijekom godine, gotovo polovicu čini ambalaža, većinom plastična.

"Tu jednu vrećicu oni koriste da bi zapakirali salamu i sir. To me jako ljuti jer to je nešto na što mi možemo utjecati", rekla je Julija.

Ono o čemu mi ne razmišljamo, prirodi će trebati čak 700 godina da razgradi. Dok ovo čitate, Tihim oceanom pluta nakupina smeća koja zauzima površinu 28 puta veću od kopnenog teritorija Lijepe naše. Julija i Anamarija su odlučile da ne žele biti dio te priče.

"Živimo na prekrasnom planetu i on nam sve daje. Majka priroda nam je dala sve za sretan život. Mi ljudi smo toliko sebični i toliko egocentrični da gledamo samo sebe kao središte te stvarnosti i zanemarujemo druga biće i druge vrste. Konzumiramo previše", poručila je Anamarija.

Što ćemo u naslijeđe ostaviti našoj djeci? One o tome razmišljaju. A vi?

Još lakše do novosti o omiljenim serijama i emisijama. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju