Sve one su žene sa sela i vjerojatno su najotkačenija ekipa koju ste imali priliku vidjeti. Uoči dana seoskih žena, vodimo vas na sam istok Hrvatske.

 

I dok kisele kupus, razvijaju štrudlu, i kad čiste svojim svinjama, one to rade s guštom. To je njihova svakodnevica, strast, njihov životni stil. Ovaj tjedan obilježava se međunarodni dan žena sa sela. Hoće li ga slaviti u Lapovcima, malom slavonskom selu? Pa njima je svaki dan, dan seoskih žena. I to ne bilo kakvih, već onih Veselog srca. Našu su ekipu dočekale rakijom i "masnim" bećarcima. A internet su davno pokorile plešući, ne neko slavonsko kolo, već twist, i to u narodnim nošnjama. Nakon što upoznate ovu veselu ekipu, poželjet ćete i vi, makar na trenutak, živjeti takvim seoskim životom.

Lapovci. Malo selo, 150 kuća, stanovnika kažu tek dvadesetak više. Žene u većini. I to kakve. Žene veselog srca. I glavni razlog zbog kojeg smo tu. Ne da nema tuge, nego ćete od smijeha i njihove energije vjerojatno proplakati.

One su sve samo ne tipične bakice. One su internetska senzacija. Šokački twist vidjelo je više od pola milijuna ljudi. A sad je red da ih i pobliže upoznate.

U šokačkoj nošnji, s maramom na glavi, Barica ili Bara kako je od milja zovu, vodi tipičan seoski život. Onaj iz nekih drugih, skoro zaboravljenih vremena.

"E sad ćemo misit štrudlu. Treba nam mlaka voda, sol i brašno", objašnjava Barica Gabrić.

I vješte ruke koje same rade posao. Kako i ne bi, kaže, kad mijesi otkako se udala, a jedva je i sedamnaest imala.

"Eh našla vraga." Vraga ili draga? "Joooj našla sam i šta moš sada, aj zaljubi se i udaji se. A da, tako je prije bivalo, jako se mlado to udavalo."

I živjelo u zajednici, onako kako je sada većini mladih nezamislivo. I dok bi friški mladenci danas bili u drami života što nemaju vlastitu sobu, ona i muž tako su izrodili četvero djece.

"Mogo si pravit đe si htio. To ni problem", kroz smijeh kaže Barica.

U svemu se kaže Bara danas nađe problem, posebno tamo di ga nema
"Sada manje posla, ali nije narod zadovoljan, nije tako ni vesel ko prije, taj je televizor i mobiteli to je sad. Prije svaka nedilja ili svetac izađemo na put i lipo sidimo i pripovidamo do neko doba uvečer. Jako lipo nam je bilo i veselo i razdragano, a sada nema. Nema ko sjedit na putu."

Prazne su klupice pred kućama, pune se stanovi u tuđini. Priče kakvih je Slavonija posljednjih godina puna. A ne bi trebalo biti tako.

Ali ovakav život, priča nam Ruža, Baričina prva susjeda dok čisti, kako u Lapovcima kažu svinjaru, mladima nije baš po volji.

"Meni je lijepo. Tako tu se krećem, tu radim, odmaram, vrt, svinje, meni je lijepo", kaže susjeda Ruža Kovačević.

Pa i ono što tako ne izgleda, a bogme ni ne miriši.

"A kad jedemo onda miriši."

Vraćamo se iz svinjare kod Barice koja peče štrudlu. Mirisat će i štrudla, u to nema sumnje. Barem ako se nju pita. Kaže: "Ja sam ti specijalista."

Ima sedamdeset i tri godine i živi sama. I otkako smo došli, osmijeh joj ne silazi s lica, a mozak radi sto na sat. Jezik je, šali se, još dobro služi.

"Šta ću, volim bolje i lajat nego plakat. Kad sam tako u društvu onda se lipo nalajem i lipo mi je drago i veselo bude, odma sam zdravija. Kako moj sin kaže, e mamo dok nisi išla u KUD kaže moro sam te vozit svaku noć na hitnu, a sad kako idem u KUD, on me ne vozi", kaže Barica.

KUD-u je ime Vesela Šokadija i tamo ćemo kasnije. Sada valja, kaže Barica, odradit prioritete. Nije ona domaćica za baciti, makar šta. Pa s polica punih zimnice izdvaja favorite. Teglicu kiselih krastavaca.

Ali da za razmišljati jer kod Bare je sve u metaforama, onako po bećarski. Tko ih shvati, teško da se neće zarumenjeti. Ali njoj to ne smeta.

"Samo meći šta, ni mene stid. Šta, to je tako."

I dok ona završava svoju štrudlu, ni par kuća dalje niz ulicu, za stid nisu čuli.

Uz dobar se bećarac i dobro društvo lakše i zimnica sprema.

"Kad sam se udala, moj svekar, uvijek se ribalo i onda sam morala prat noge dobro i onda gazi gazi gazi gazi", priča Jelica Senčanin.

Oštar ribež, još bolji kupus, šaka soli i druge bez kojih ni kupus, a ni život na selu ne bi bio tako dobar, kaže Anica.

"One su tu, pomognu mi, uvik su sa mnom, daju mi potporu. Djeca su mi vani. Nemam nikog. Nemam sestre, nemam brata, nemam nikoga nego te žene, moje kolegice oko sebe i to me drži na životu", rekla je Anica Stipčević.

To i pjesma, za koju je u ovom društvu, a i u selu bez sumnje zaslužna Mira.

"Pa duže živim. Ja bi davno sinko otišla da meni nije mog jezika. Ja odma čim ne idemo negdje, nešto ne radi, ja odma tlak imam, odma mi nije dobro. Vako kad mi pjevamo, plešemo ja nemam nikaki problema, ja super. Sve mi štima odozgora do dole. Sve!"

A mozak najbolje! Lascivne stihove Mira samo sipa iz rukava. Dio je to tradicije koju vole i koju s toliko ljubavi i veselja njeguju. Njoj kaže ne treba puno da nadođe inspiracija, a najdraži su joj priznaje bećarci koji su najmanje damski.

"Ženske su gore, danas su ženske gore u svemu. Muški su malo pristojniji danas. Al neka, pa mislim tako mora, valjda jednom i naše vrijeme mora doć. Sad smo u većem broju, sad nas ima i sad možemo kako oćemo."

Da ovim preostalima s Lapovčankama nije lako, potvrđuje i Aničin muž Mato, kaže: "Drugi su nestali, otišli na drugi svijet", a Barica ima i objašnjenje zašto je tomu tako.

"Pa ženske su sposobnije vako za radit. A muški, oni puše, piju, šta ja znam šta im fali pa umiraju."

S druge strane Mira kaže: "Trebaju muški, đeš bez muških, za svašta ti treba muško. Oćeš čavao zakovat, oćeš bilo šta, treba ti muško, ne može bez njih."

Osim možda u udrugu Žene veselog srca. Mjesto gdje muškima pristup nije zabranjen, ali se žene bolje zabavljaju.

"Budem malo ljubomoran, nekad to malo. Zato što se bojim da će me žena ostaviti, da ne bi našla drugoga kakvoga", odgovara Mato.

Jer nakon jednog videa njihova je popularnost odletjela u nebo. Nastao je prije gotovo tri godine, a vidjelo ga je više od pola milijuna ljudi. Uspjeh kakvom se vesele Lapovčanke nisu nadale jer sve je kažu bila samo zezancija.

"Pa nama nikad nije dosadno, al nikad. E, ma mi živimo sto života. Šta da kažem, te moje žene su super", rekla je Mira.

I jedva čekaju svaku nedjelju kada imaju probe. Uz dvadesetak nastupa s KUD-om na godinu, najbolje su fešte ipak za Dan žena kojeg posebno slave. Što starije to luđe, smiju se Lapovčanke. Ali najponosnije su na mlade Valentinu i Anitu koje za nastup spremaju mame.

I baš to, druženje i ona iskrena ženska podrška ono je što ovu priču, ali i ovo društvo čini posebnima. Kada snajka sprema svekrvu, susjeda svoju drugu s kojom pije kavu. Kada su jedna drugoj potpora, utjeha u teškim vremenima, razlog za sreću i smijeh. Kada jedno malo selo zbog njegovih veselih žena postane najbolje mjesto za život. Kada vam zbog šokačkog twista zaigraju i noge i srce.

Dok je ovakvih žena, sela nam izumrijeti neće. Sretan vam sutrašnji dan, djevojke, ma kraljice sa sela!