Vjerovala je da je jedina osoba s invaliditetom u gradu u kojem je odrastala. No odbijala je prihvatiti stereotip - ako ne može hodati, ne može ništa. Školovala se, zaposlila i zasnovala obitelj. Pored toga pokrenula je udrugu koja danas zapošljava više od šezdeset ljudi. Njena životna priča rasplakala nas je, ali i nasmijala. 

Imala je dvije godine kada je stradala u bizarnoj nesreći. Pregazio ju je konj sa zaprežnim kolima. Od tada je svaki dan bitka za zdravlje, za bolji život, bitka protiv predrasuda. Ništa tada nije bilo prilagođeno njezinim potrebama. No ona je išla dalje. Imala je podršku bližnjih, osobito roditelja. Završila je školu, zasnovala obitelj, radi, vozi, živi punim plućima.

I što je najvažnije, pokazuje drugima, onima poput nje da nisu sami. U udruzi koju je osnovala radi šezdeset ljudi. A oni koje svojim radom okuplja, broje na stotine. Priča je to koju znaju Brođani, a koju trebaju čuti baš svi.

"Ja na primjer u osnovnoj školi nisam išla niti na jedan izlet, moglo bi mi se nešto dogoditi. Netko bi me mogao gurnuti. Nisam išla pod velikim odmorom u dvorište, ostajala sam u učionici jer isto tako, netko bi me mogao gurnuti“, započela je svoju priču Gordana Mišković.

Drugačija je od najranijeg djetinjstva.

"Kasnije, pomalo čak i kao traume mi se vraćaju te slike kada svi idu na Poloj. Kod nas je običaj da se početkom godine organizira taj izlet na gradskom kupalištu. I kad svi idu na Poloj meni je mama znala kod kuće staviti dekicu, pripremiti sendviče, one sokove u tetrapaku. Ja bih sjedila na toj dekici i maštala, zamišljala da sam a njima na izletu“, kazala nam je.

Vjerovala je da je jedina
Ljudi oko nje bili su puni predrasuda. Čak i obitelj njezinog supruga. Jer kako je baš njihov sin zavolio osobu koja hoda sa štakama? "Koliko god su se u početku muževi roditelji protivili, bilo je stvarno jako velikih otpora, od toga da nisu željeli doći u svatove“, prisjeća se Gordana.

Pitanja zašto baš ja i zašto baš meni, Gordana si ne postavlja. Jer čovjek se, kaže, mora prilagoditi i živjeti najbolje što može. A upravo Gordana svojim životom svjedoči da je sve moguće. "Taj stereotip da mi, ako ne možemo hodati, ne možemo ništa. Da smo nesposobni. Taj stereotip i dan danas postoji“, uvjerena je.

Nastradala je s nepune dvije godine. Bila je malena djevojčica. Zaigrana. Istrčala je iz dvorišta. Pregazila su je zaprežna kola s konjima. Bilo je to 1962. u Slavonskom Brodu. Čudo da je uopće preživjela. Posljedica nesreće bila je spinalna ozljeda kralježnice. Nakon desetak operacija i ugradnje metalne šipke, sa šest je godina ponovno počela hodati. Uz pomoć štaka.

"U to vrijeme su osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju uglavnom bili smješteni u institucijama. Igrom slučaja, ustvari voljom mojih roditelja ja nisam bila u institucijama smještena trajno osim kada bi odlazila na liječenje, operacije, rehabilitacije“, govori Gordana.

Vjerovala je da je jedina osoba s invaliditetom u gradu u kojem živi. "Ja sam znala da ih negdje ima jer sam ih sretala u bolnicama, ali u gradu u kojem sam ja živjela nije bilo nikoga, bila sam sama. I kao takva morala sam se prihvatiti ili se potpuno zaključati u kuću pa da vas nitko ne vidi“, objašnjava.

Životu daje smisao kroz pomoć drugima
Stanje joj se s godinama pogoršavalo pa je zadnjih petnaest godina u kolicima, ali i dalje aktivna i samostalna.

"Meni vožnja znači život. Bez vožnje nema života. Bila bih potpuno ovisna o nekom drugom. Jer vozim stvarno evo dugi staž, već četrdeset godina“, tvrdi.

Radni vijek provela je u slavonskobrodskoj pošti. Uz to je osnovala i udrugu "Loco-Moto“. Misija udruge je razvijanje društvene svijesti o pravima i potrebama osoba s invaliditetom. Posebno im je važno njihovo aktivno sudjelovanje i uključivanje u život i razvoj zajednice.

"Zlatnu medalju sam danas dobio. On će dobiti ovu srebrenu za drugo mjesto ali sam mu obećao da će malo prošetati zlatnu medalju po udruzi. Neka se uslika s njom“, ispričao nam je jedan od članova udruge.

Borna Sečić iz udruge, rekao nam je pak koja mu je najveća želja. "Najveća želja, eto, prohodati. Kad bih mogao“.

Roditelji joj bili najveća podrška i ohrabrenje
Njezini roditelji odgajali su je jednako kao i njezine sestre. I to joj je, kaže, bila najveća motivacija u životu, moći sve što mogu i one.

"Nije postojalo tabu tema, od oblačenja do obrazovanja, karijere, zasnivanja obitelji, partnerstva, seksualnosti. Nije bilo nikakvih razlika. Ako je sestra željela kožne hlače, tog se sjećam, bilo je normalno da i ja želim i da dobijem te kožne hlače. Ako je ona željela neki seksi grudnjak, normalno je bilo da to želim i ja. Nikakvih tema ili razgovora o tome da nešto nije za mene ili da će me nešto povrijediti“, govori Gordana.

Kasnije joj je tako došla i želja da živi kao svi drugi.

"Željela sam život jedne obične žene, a onda kako sam odrastala željela sam još i više. Možda me je to malo i opteretilo. Ali željela sam biti aktivna, željela sam doprinijeti zajednici. Željela sam da moja obitelj nikada u ničemu i nikada ne osjeti. Maksimalno sam se trudila biti što bolja, i majka i domaćica“, ispričala nam je.

 "Kada je moja kolegica na poslu rekla da ona ispeče deset vrsta kolača u jednom danu, a ja sam se onda trudila prvom prilikom ispeći bar pet vrsta kolača“, dodaje.

Nakon završetka srednje škole Gordana je otišla u Zagreb studirati sociologiju. Tamo je upoznala i budućeg supruga.

"U studentskom domu Stjepan Radić na jednom tulumu, on je svirao. Prvo sam mislila da je to samo posljedica malo više vina. Međutim, kako je to išlo iz dana u dan, vidjela sam da nije. On je bio taj koji je bio uporan u toj našoj vezi. Čak sam pomislila da je možda nerazuman, da ne shvaća dovoljno“, prisjetila se Gordana.

Suprugova obitelj nije ju odmah prihvatila
Odnos sa suprugovim roditeljima u početku nije bio ni lagan ni jednostavan.

"Tu je proradio taj moj neki inat i prkos. Ja se sjećam kad mi se prvi put javila njegova majka na telefon i pitala me jel ja znam šta znači biti žena. Potrči ovamo, potrči tamo. A ja sam rekla, a jel vaš sin treba suprugu, partnericu, majku svog djeteta. Nekog s kim će dijeliti dobro i zlo, ili treba kućnu pomoćnicu“, ispričala nam je.

Danas je, kaže, najdraža snaha. Iako tada nije bilo tako, sa svekrom je, godinu po godinu, ostvarila jako dobar odnos. U dobru i zlu, zavjetuju se tako mladenci na dan svog vjenčanja. Ne znajući što im sve život nosi jer bolest ili nesreća mogu se dogoditi bilo kome.

"Znači, ti ulaziš u partnerstvo, s nekim u suživot u idiličnoj situaciji gdje ste svi zdravi, veseli, radno sposobni. Imate podrške, novaca. A onda se dogodi bolest, dogodi se nesreća i treba se znati nositi s tim“, smatra.

S još većim predrasudama susrela se nakon rođenja sina Domagoja.

"Znam da je tu isto bilo puno priča sa strane koje sam više čula nego što su mi otvoreno govorili, kako ću ja odgajati to svoje dijete. Odrastanje uz moj invaliditet i moje poteškoće donijelo je samo dobrobiti za njega, za njegov život i njegov karakter kasnije. Jer on je izrastao u izuzetno humanu osobu, nekoga tko razumije druge ljude, koji je spreman pomoći. Evo danas je liječnik“, kazala nam je.

Prihvaćaju sami sebe i svoje adute
Od male udruge koja se borila za prava i bolji položaj osoba s invaliditetom, stvorila je organizaciju koja danas zapošljava više od šezdeset ljudi. Dio štićenika udruge aktivno se bavi sportom.

"To je ustvari jedini sport kojim se ja mogu baviti. Jer dosta su mi mišići slabi, jer imam mišićnu distrofiju. Onda ne mogu ustvari ni rukama ni nogama. A boćanje je savršeno za osobe kao ja“, objašnjava Danijela iz udruge.

Ono što ih njihova Goga uči jest borba. Da nauče da unatoč svemu, život može biti ispunjen i lijep. I da od samosažaljevanja nema puno koristi.

"Mislim, uvijek ima bolesti. Znači, ako nisam ja, onda je neko drugi. Nisam više se opterećivala s tim. Nastojala sam da što prije prođem fazu prihvaćanja i nastavim sa svojim životom. Gordana nam je jako veliki oslonac i ona nas ustvari potiče da što više te svoje želje ostvarimo“, dodala je Danijela.

"Prihvatila sam svoje oštećenje kakvo je, svoj invaliditet. Želje su mi sigurno možda uspjeti u sportu kojim se bavim, putovati i živjeti kao svi ostali ljudi“, kazala je pak Dora iz udruge.

Nama svakodnevno - njima nemoguće
Gordana danas ima 61 godinu. Cijeli život joj je bitka. Od malih nogu. Bitka u kojoj je ona izašla kao pobjednica. "Ostvarila sam se i kao majka i baka, a to je najslađa uloga“, smatra.

Možda joj je to najslađa uloga, ali ona koju je ostvarila u zajednici, nije pomogla samo njoj. Već i stotinama drugih koji su shvatili ono što ona nije mogla dok je bila mala djevojčica. Da nije sama, i da život može biti potpuno drukčiji. "Biti aktivan u zajednici, to mi je najvažnija stvar u životu“, zaključila je.

Mnogo toga se dogodi i dogodit će se bez naše volje, nekada dobro, ali i često loše. Svi mi opterećeni svakodnevnim poslovima i željom za uspjehom ni ne pomislimo kako oko nas žive ljudi koji imaju samo jedan san, ozdraviti. Ponovno hodati, moći se sam obući, otići na posao, skuhati ručak, odvesti djecu u vrtić.

Nama svakodnevno, njima teško, ponekad i nemoguće. Ali oni se ne daju jer su pronašli smisao i zadovoljstvo u onome što mogu. Zahvaljujući entuzijastima i borcima poput Goge, ali prije svega, vlastitoj volji! I na tome im, svi skidamo kapu!