Mentalne poteškoće uzrokovane načinom života i stresom drugi su najčešći razlog nesposobnosti zbog bolesti. I sve je više mladih koji obolijevaju.
Dvije djevojke poželjele su s javnošću podijeliti kako je živjeti s etiketom psihičke bolesti. Obje imaju nekoliko različitih dijagnoza, od depresije, bulimije, agorafobije, odnosno straha od otvorenog prostora, anksioznosti i jednu zajedničku, borderline.

"Ljudi misle da je to samo tuga, da to je duboko, duboko u osobi tuga. A tuga zbog tog života kakav jest – neprihvaćenost od obitelji, društva, konstantan osjećaj da si ti kriv, da ti ne valjaš, da nisi dovoljno dobar, da ne pripadaš, da jednostavno nisi dovoljno dobar da budeš u društvu, među ljudima, da ne vrijediš ništa.

Imam osjećaj kao da sam u dubokoj vodi i utapam se, gušim, a gledam ljude oko sebe kako samo prolaze i oni me ne vide, ne čuju, ne primjećuju...", govori Josipa (26), koja boluje od PTSP-a, depresije i borderlinea.

"Svi koji imaju borderline rekli su da su emocije koje oni osjećaju jednako blagoslov i proklestvo jer su emocije kod borderlinea 100 puta jače nego kod normalnih ljudi i mi ćemo na svaku sitnicu reagirati. Osjećamo doslovno sve", govori Lucija (19), koja boluje od socijalne anksioznosti, bulimije i borderlinea.

"Karakteristično je da su to ljudi koji imaju ogromnu potrebu za ljubavlju, za samopoštovanjem, za prihvaćanjem njih kao osobe. Iz toga proizlazi da imaju ogroman strah od odbacivanja i biti sami, i to doslovce izjednačavaju do razine smrti. Njima je gubitak odnosa jednak smrti", objašnjava Boris Blažinić, prof. psihologije i sudski vještak.

Uzrok borderlinea može biti nasljedan, genetski, naročito ako netko od roditelja boluje od tog ili sličnog poremećaja. Može nastati kao reakcija na napuštanje i odbačenost u djetinjstvu ako dijete u toj najosjetljivijoj dobi nije primilo svu potrebnu pažnju, ljubav i sigurnost.

"Također, djeca koja su žrtve fizičkog nasilja, seksualnog nasilja, bilo kao posljedica alkohola ili kakvog devijantnog antisocijalnog ponašanja roditelja, također mogu dobiti takav poremećaj", govori prof. Blažinić.

Osobe s tom dijagnozom imaju nejasnu sliku o sebi. Ne mogu razumjeti zašto bi nekome do njih bilo stalo, zašto bi ih netko volio. Zbog toga se "traže" u drugim ljudima, nemaju definirana vlastita mišljenja i stavove. Kada im se netko sviđa, to je više od samog sviđanja – skloni su idealiziranju i obožavanju osobe. U suprotnom, ako im netko nije drag, ta osoba je najgora osoba na svijetu, mrze ju i u njoj ne mogu pronaći niti jednu kvalitetu. Crno-bijeli način razmišljanja, ponašanja i gledanja na stvari simboličan je za borderline.

U situacijama koje im je preteško podnijeti dogodi se disocijacija – emocionalno isključivanje iz stvarne situacije.

"Disocijacija kao fenomen nešto je što svi mi ponekad doživljavamo. Kada se želimo distancirati od nečega, emocionalno zaštititi, doslovce iskopčamo kabel i struje nema. Drugim riječima, doživljavamo svijet kao na televizoru. Jednostavno nismo uživljeni u to, nismo empatično povezani, emocionalno ništa. Samo promatramo i čovjek može imati osjećaj kao da je na svom ramenu, promatra samog sebe ili sugovornika iz neke treće pozicije", objašnjava prof. Blažinić. Nisu samo dijagnoze ono s čime osobe koje ih imaju moraju naučiti živjeti. Neshvaćenost dolazi na svakom koraku. Rijetko tko zapita se što se nalazi ispod prve razine u kojoj stoji samo naziv bolesti. Kakvi su ti ljudi zapravo kada psihičku etiketu stavimo na sporedno mjesto?
"Nekada se smatralo da se radi o takozvanoj emocionalnoj hemofiliji – o ljudima kojima se zapravo ne može pomoći. Brojna istraživanja u svijetu, a i istraživanja našeg hrvatskog tima pokazuju da je oporavak kod osoba s borderlineom uz pravovremeno provedenu terapiju moguć. Terapijske metode uključuju razgovor, psihoterapiju, koja se može odvijati individualno, na grupnoj razini ili kao obiteljska psihoterapija. S druge strane, u indiciranim slučajevima primjenjujemo i psihijatrijske lijekove. Ako se dijagnoza pravovremeno postavi i sa liječenjem krene u ključnom trenutku, u ranim fazama javljanja bolesti, u nekoj ranoj adolescenciji, tada je prognoza vrlo povoljna", govori psihijatar dr. Marčinko.

Višestruki psihički poremećaji ove djevojke doveli su do toga da svakodnevno žive na rubu. Ono što ih još drži na životu jest ono što rijetko dobivaju –shvaćanje okoline. A potrebno ih je samo saslušati. Dobro saslušati, jer imaju one puno toga reći. I one samo žele živjeti, družiti se, smijati, biti voljene.