Bili smo u gradu koji je po tom pitanju podnio najveću žrtvu.

 

Izašao je u park željan sunca, igre i društva. Učinio je to nakon mjeseci provedenih u podrumu. Igru je prekinula granata, i to zauvijek. Na drugom kraju Slavonskog Broda, u jednom podrumu, naguralo se 14 ljudi. No, pola njih, dočekalo je smrt. Zločini su to za koje nikada nitko nije odgovarao, a majke te djece s tom boli žive već 29 godina.

Mjesec studeni Zdenki Mijatović i Mariji Petrović najteže pada. Blagdan je Svih svetih, paljenjem svijeća i polaganjem cvijeća odajemo počast umrlim članovima svojih obitelji. Zdenka i Marija svijeće pale na grobovima svoje djece.

"Prošlo je 29 godina. Ne daj Bože da je to bol ona koja je na početku. Tko zna kako bismo svi završili. Živite s tim, to se nikada ne zaboravi, nikada. Svi praznici vam počinju grobljem, prvo to obavite. Nosimo se kako znamo", rekla je Zdenka.

"Dejan je bio predivna osoba. Žao mi je što ne znam kakav bi bio kao odrastao čovjek. Vjerojatno bi imao svoju obitelj, čovjek od 42 godine. Ne mogu si ni zamisliti kakav bi bio sada. To je ono što čovjek propusti – odrastanje. Razmišljaš kakva bi osoba bio, kako bi izgledao. Sve je to propušteno", prisjetila se svoga poginulog sina.

Marija je u ratu izgubila i kćer i sina.

"Marko bi imao 36, a Ivana 32. Bili bi odrasli ljudi, imali svoje obitelji. Završili su tako kako je", rekli su Barbari Majstorović Ivezić, novinarki Provjerenog.

Granata pala na igralište puno djece
Nebo i zemlja gorjeli su te 1992. godine u Slavonskom Brodu. 1500 puta oglasile su se sirena za opću i zračnu opasnost. Na grad je palo 12.000 granata, 130 teških bombi, 14 raketa zemlja-zrak.

"Oni su nas svakodnevno granatirali, pa gdje pogodili – pogodili. Koji su im bili možda i neki strateški ciljevi ili civilni, mislim da je to njima bilo svejedno. To je njima svejedno bilo jesu li ubili dijete ili nekog odraslog ili su srušili tvornicu. Jednostavno raspali, pa gdje je palo", rekla je Zdenka.

Živjelo se u skloništima i podrumima. Grad je to u kojemu je poginulo najviše djece u Domovinskom ratu, njih 29.

"To je bio treći dan nastave baš u školi. Rekli su: 'Ako mi možemo ići u školu, smijemo mi malo izaći van?' Izašli su tu pred zgradu i još sam im rekla da ih moram vidjeti pa da ne idu daleko, 'slučajno, ako počne pucati, tu je podrum i uđite odmah.'", prisjetila se Zdenka.

"Igralište je bilo puno djece i u jednom trenu je grunulo. Pala je granata koja je zapela za grane i ona se raspršila nad našom djecom. Svi ti geleri su padali po djeci našoj. Tada je poginulo troje djece, između ostalog i moj sin. Kćer mi je bila ranjena. Treća moja kćer je dotrčala kući i rekla je: 'Brat je poginuo.' Nije ni spominjala da je sestra joj ranjena'", dodala je.

Kćer je odvezla u bolnicu i krv je vidjela tek kada joj je povukla majicu: "Rupa joj je na koljenu ostala." Sin joj je na mjestu poginuo.

"Imam osjećaj da je još samo bacio pogled. Da nas je pogledao kao da nas je pozdravio. I onda je zatvorio oči. Sjedio je na ljuljačkama. Točno kako je sjedio taj jedan jedini geler je imao i u srce ga je pogodio", rekla je Zdenka.

On toga dana nije bio jedina žrtva

"Jednu djevojčicu koja je pobjegla iz Bosne da bi spasila glavu je ovdje dočekala granata. I jedan naš susjed koji je godinu dana stariji od mog sina. Njih troje je tu odmah na mjestu ostalo mrtvo", ispričala je Zdenka.

Mislila je da su joj djeca preživjela
Istog tog krvavog mjeseca svibnja 1992., u drugom slavonskobrodskom naselju Jelas, u podrumu jedne kuće poginulo je petero djece. Najmlađe nije proslavilo ni drugi rođendan.

"To je bilo 3.5.1992. To je bila nedjelja. Te nedjelje je gorjelo. I iz zemlje i iz zraka su nas tukli", prisjetila se Marija.

"Marko se jako bojao i onda smo otišli u podrum. Kad sam čula znak za zračnu opasnost, uhvatila sam djecu za rukice i utrčali smo u podrum. Nas je 14 bilo, nas sedam je preživjelo, a sedam poginulo. Petero djece i dvije odrasle osobe", dodala je.

Tada, kaže, nije uopće znala što se dogodilo.

"Tek sam se probudila kad me hitna dovezla u bolnicu. Bila sam ranjena, šivali su me. Ja sam samo pitala za djecu. Oni su mi samo rekli da su djeca na sigurnom. Ja dođem kod supruga u bolnicu i kažem: 'Ma nije bitno što smo mi ranjeni, bitno je samo da su djeca dobro.' On gleda u mene, a moja mama iznad mu daje znak glavom da mi ne kaže sada", rekla je Marija.

"Skužila sam kad je došla medicinska sestra sa injekcijom da mi da da nešto nije dobro. Kad mi je dala injekciju, onda su mi rekli. Sutradan je bila sahrana. Međutim, i za vrijeme sahrane su bacali granate i jedva smo ih sahranili. Ni tad nam nisu dali da ih sahranimo kako treba", dodala je.

Zakon je donesen, ali još nije zaživio
Ove je godine novim zakonom riješen status djece civilnih stradalnika rata kao i roditelja djece koja su stradala ili bila ranjena.

"Mi smo se 25 godina borili da bi obitelji ostvarile pravo na obiteljsku invalidninu. I taj zakon je konačno donesen u Hrvatskom saboru. On je stupio na snagu 1.7., ali još nije zaživio", rekla je Julijana Rosandić, predsjednica Zajednice udruge hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata.

"Obitelji će dobiti naknadu na koju imaju pravo po zakonu i po Ustavu. To je nešto što se zove naknade za gubitak člana obitelji", dodala je.

Naknada iznosi 1500 kuna mjesečno, no niti jedna još nije isplaćena.

"Materijalno to nije previše, ali čisto ta spoznaja da nam se priznalo da smo sudionici Domovinskog rata, da se naše žrtve priznaju, što sve ovo vrijeme su zapravo gurane pod tepih. Da ljudi imaju čime zapaliti svijeću i odnijeti cvijeće na grobove svoje djece", rekla je Rosandić.

Najviše djece stradalo u Slavonskom Brodu
U Hrvatskoj je tijekom rata stradalo oko 20.000 ljudi, od toga 402 djece. Najviše djece, njih 29, upravo u Slavonskom Brodu. Kao i za većinu tih zločina, krivac nikad nije odgovarao. Roditeljima i preživjelima sjećanja i fotografije jedino su što im je ostalo od njihove djece.

"Marko je bio dečkić, ali je bio puno blaži, puno tiši, a Ivana je bila jako živahna. Čak je i ona to znala kada su se igrali sa svojim prijateljima na ulici. Čak je znala reći: 'Brate, tko te dira? Ja ću te obraniti'", ispričala je Marija.

"Moj Dejan je bio jedno krasno, odgovorno, ozbiljno dijete. Puno empatije za sve ljude oko sebe. Najviše je volio svoje seke", rekla je Zdenka.

"Kad su došle iz bolnice, on je stalno bio nad njima. I tako do kraja svog života. Ja ga i sad vidim kako on ovako ide, ja mislim da on i na nebu ovako ide. Jednu za jednu ruku, drugu za drugu ruku. Uvijek ih je vodio sa sobom", dodala je.

Iako su doživjele najveću tragediju koju jedna majka može doživjeti – da pokopaju vlastitu djecu – Zdenka i Marija ne mrze nikoga. I da se identificira krivac, koja bi to kazna bila adekvatna za ovu bol? Bol koja ne prestaje, ne gubi na intenzitetu, već se samo sa njom nekako navikneš živjeti.

 

Još lakše do novosti o omiljenim serijama i emisijama. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju