Krešo je čovjek ogromna srca. U životu je uvijek gledao one oko sebe, uvijek mario za tuđe potrebe, toliko da je često zaboravljao svoje. Njegova ga je naivna dobrota stjerala na rub egzistencije, ljudi su ga izdali, i to oni kojima je najviše pomagao. Posudio je novac koji mu nikad nisu vratili i čak 4 puta bio jamac za kredite koji su se na kraju otplaćivali od njegove plaće, a on nije imao što za jesti, niti krov nad glavom. Ono što oduševljava je, da čak i onda kada je spavao pod golim nebom – Krešo tim ljudima nikada nije zamjerio!

U osnovnoj školi u Vojniću ispratio je brojne generacije. Djeci s njim nikad nije dosadno. U svaki sat unese 100% sebe, a to je onda 100% radosti, simpatičnosti, razbibrige. Osim molitvi i uobičajenih stvari koje nastava vjeronauka sa sobom nosi, naučio ih je najvažnije životne lekcije – kako biti čovjek, dobar čovjek. Sve što radi, radi uz širok osmijeh na licu, a što zračiš to i privlačiš, pa mu djeca uvijek istom mjerom vrate. Djeca ne kriju da im je Krešo omiljeni učitelj, a nakon 20 godina u školi je gotovo nezamjenjiv. No, uskoro će mu morati naći zamjenu – Krešo uskoro odlazi u mirovinu. Osim učenika koji ga hvale da mu je već neugodno, isto govore i njegovi dugogodišnji kolege, a to se ipak nekako moralo zaslužiti. Dobrodušnost prije svega i za svakoga, čak i za one koji nisu zaslužili njegovu dobrotu.

Uvijek je bio iskreni vjernik, pa i u vrijeme kada se nije to na glas smjelo priznati. Vjera ga je stajala slobode. Zbog boravka u zatvoru, kaže, nije se uspio zarediti – a to je bila njegova najveća želja, želio je spašavati siromašne. S godinama je shvatio da mu ne treba titula svećenika kako bi pomagao onima u potrebi, ali dok nije dobio prvi posao nije imao od čega pomoći. S prvim plaćama došli su i poznanici koji su od njega tražili pomoć. On je tako naivno naletio na one koji su to iskoristili. Bio je jamac za kredite čak četiri puta. Ti ljudi su u jednom trenutku prestali plaćati svoje rate, pa su one pale na njegova leđa. Zbog toga je godinama živio od mizerne 4 kune koje bi mu preostale.

Plivao je u tuđim dugovima, a i dalje pošteno radio. Svaki dan je ustajao ujutro, odlazio na posao za nečiji tuđi kredit, tuđi auto, traktor, tuđu kuću. Uz rate koje je otplaćivao imao je i mnoge kojima je posuđivao po nekoliko tisuća kuna, a oni mu to nikada nisu vratili. Došao je do ruba. Neke od tih ljudi tražio je da makar spava u njihovim drvarnicama, ali nisu mu dopustili. Jedno je vrijeme njegov dom bila učionica u osnovnoj školi u kojoj je radio, ali ni tamo nije mogao biti vječno. Doslovno je ostao bez krova nad glavom.

Ljeti je spavao na travi. No, lako je bilo ljeti – zime su bile strašne. Pronašao je staru drvenu sjenicu u koju se doselio sa svega nekoliko stvarčica i jednom dekom. Gotovo nevjerojatno zvuči da ljudima koji su ga do tog stanja doveli on nije zamjerio ništa. Za ljude poput Kreše, ipak se netko brine. Na svom teškom putu susreo je i one druge, dobre ljude. Krešimir je rado viđen gost baš na svakim vratima. Uz njegovo ime i djela, vežu se samo pozitivne priče bez broja. Njegova trnovita životna priča dobro je poznata. Mnogi mu danas u prolazu stisnu ruku, pitaju treba li mu štogod, a i oni bivši učenici kojim je nekada predavao uvijek ga se rado sjete. Rado će ga pamtiti i oni od kojih se ovih dana oprašta. Kažu da će mu dolaziti u posjet kako bi mu malo skratili vrijeme.

Za sebe kaže da je sretan, ispunjen čovjek. Ali ima i neke svoje želje, skromne, i za njega daleke – želi popraviti pod u kući i više od ičega želi podijeliti svoj život. Njegova je priča dokaz da nije važno koliko toga imamo, nego što s tim učinimo. Ionako, kaže Krešo, poslije ovog života ne ostane ono što smo sakupili, nego ono što smo podijelili s drugima.

Propuštenu epizodu emisije Provjereno pogledajte besplatno na novatv.hr.