Priča o nesretnoj sudbini Tomislava Madunića i njegove obitelji ganula je cijelu Hrvatsku. Akcija je krenula odmah nakon priloga u Provjerenom, a telefon mu ni danas ne prestaje zvoniti.

Noge možda jesu slabe i snage nema kao prije, ali uz pravog pomagača sve je puno lakše. Dok je Ivan u školi, a Stela na poslu, Tomo i Emanuel imaju važan zadatak.

"Sastavljamo blagovaonski stol. Malo nam je neobično, sad taj sav namještaj i to", kaže Tomislav Madunić priznajući da dosad nisu imali ništa novo.

I to je bilo dobro jer bilo je njihovo, zarađeno vlastitim trudom i rukama. Ali kada s 35 godina prvi put u životu imaš nešto svoje, a novo, sreća se miješa i s tugom i s nevjericom. "Malo bude neugodno, nismo navikli ni na čiju pomoć, ali sad je stvarno dobro došlo", kaže Tomo. Došlo je u pravo vrijeme, pred Božić. I došlo je iz srca. Od potpunog neznanca, nekoga tko je gledajući njihovu priču na TV-u odlučio pomoći. "Čovjek nas je baš iznenadio, Mijo iz Slavonskog Broda… Kad nam je dovezao taj namještaj, nismo znali što da mu kažemo. Stvarno, od srca mu puno hvala. Njemu i njegovoj obitelji", kaže Tomo.

A novo je stiglo sve, baš sve. Kreveti, pisaći stolovi i stolci za dječake, kompletna soba za Stelu i Tomu, namještaj za dnevnu sobu. Kako su se svi skupa osjećali u nedjelju kada su radnici ovo dostavili, Tomo ne zna ni opisati. "Nismo znali da ćemo dobiti tioliko stvari, namještaja i toga."

Kako se kuća punila stvarima, srca su se, kaže Tomo, punila toplinom. I ne samo njihova. Na tuđu dobrotu i spremnost da se pomogne u nevolji teško je ostati imun. "Mama je sretna što su nam ljudi pomogli. Nije nikakva sramota, kaže mama, I lijepo je ljudima pomoći", priča Tomo i priznaje da je bilo i suza. "Da, dosta, mama se rasplakala. Teško joj je gledati našu situaciju, a ni njoj nije baš bajno", kaže Tomo. Nikada im zapravo nije bilo bajno. Bilo je teško, ali snalazili su se, priznao nam je Tomo prije samo tjedan dana. Radio je i nekoliko poslova, sve kako bi prehranio svoju obitelj. Na vrijeme plaćao svaku ratu kredita koji su podignuli kako bi kupili staru kuću, bili samostalni, svoji.

A onda se jedne rujanske večeri njihov život okrenuo naglavačke. Od teškog postao još teži. "U devetom mjesecu bilo mi se oko potpuno zatvorilo i nisam otišao odmah na vrijeme. Došao sam u kuću i htio večerati, ali odvezli su me u bolnicu i tako sam i ostao", ispričao je Tomislav.

Njegovoj se supruzi Steli tog trenutka srušio cijeli svijet, priča kroz suze. "Mislila sam da ga neće nikada vratiti. Kad sam zvala i kad su mi rekli da su ga spojili na aparate, da je pao u nesvijest…", kaže Stela.

Moždani udar u trideset i petoj nešto je na što ne računaš, o čemu u životu ne razmišljaš jer to se događa drugima. No dogodilo se upravo njima, njihovu obitelj dovelo do ruba. Dva i pol mjeseca Tomislav je bio u bolnici. Raditi više ne može, nema snage, kaže.

Stariji Ivan u svemu pomaže jer, kako kaže, isti je svoj ćaća. Onaj koji od brige kako će u životu dalje noćima ne spava. Jer došli su do zida. Stela kaže da ni sama ne zna što bi da nije došla ova pomoć. Priznaje da bi bili gladni i bez ičega. Posljednjih nekoliko dana njihova je adresa vjerojatno najposjećenija u Čepinu. Mjesto na kojem dobri ljudi svakim svojim posjetom i paketom donose bolju budućnost za Tominu obitelj.

Laminat je stigao, dovoljno ga je da se pokrije dnevna soba. Pločice za hodnik trebale bi uskoro stići jer gazdu je, kaže, ova priča jako dirnula.

"Rekao je: 'Odmah kreći tamo, ljudima treba pomoć.' Ja sam odmah, bez prigovora, nakon radnog vremena krenuo ovamo i došao do Tomislava da se pomogne ljudima. Jer ovo treba svatko napraviti", priča Jurica Višović.

Prvi susret s Madunićima i ulazak u njihovu kuću, kaže Jurica, nikada neće zaboraviti. Da tako žive ljudi praktički u njegovu susjedstvu nije ni sanjao.

Propuštene emisije pogledajte besplatno na novatv.hr.