Tročlana obitelj Herak skromnih je želja. Dijele jednu sobicu, rijedak luksuz u toj obitelji, najvredniji koji posjeduju jest kompjuter, dar koji je Josip dobio za krizmu. I baš zato, jer su skromni, jer nisu neradnici nego ih je samo život stisnuo, baš zato svi njihovi mještani učinili su nešto od čega srce zaigra.

 Malo selo od stotinjak stanovnika, onda kada je najviše trebalo, pokazalo je najveće srce.

Iako u kućici u kojoj živi tročlana obitelj Herak nema vode ni kupaonice, odjeća se pere na ruke i suši iznad peći koja im pomaže da brže prođu oni hladni, zimski dani. Njih troje dijele jednu sobicu, a rijetki luksuz u kući jest kompjuter koji je Josip dobio za krizmu.

Obitelj Herak upoznali smo u Starim Bošnjanima, selu od svega stotinjak stanovnika, malom selu s velikim srcem.

Blatna seoska cesta, koja na prvi pogled izgleda kao da vodi u samu šumu, vodi nas u njihov dom.
"Nema ceste, nema sanitarija, to je građeno 30 i neke godine. Najteže je održavanje higijene. Kupamo se po starinski, kako vele naši ljudi, na lavoru. A radi održavanja dijabetesa, trebao bih imati nekakve čiste uvjete jer često zna od injekcije ili slično doći do infekcija", govori Veljko Herak.

Veljko, glava ove obitelji, obolio je od šećerne bolesti prije 11 godina. S 84 kilograma, u vrlo kratkom vremenu pao je na samo 50. Do tada težak život bolest je dodatno otežala.

"Ne možeš zaradit ništa i našao sam se u tom trenutku da je za mene svijet stao", govori Veljko.
A kako nesreća nikad ne dolazi sama, supruga Vlatka koja mu je najveća pomoć, prije sedam mjeseci oskliznula se na ledu i slomila potkoljeničnu kost na dva mjesta. Zbog bolesti oboje su se našli nesposobni za rad. A život svoje traži, računi i dalje stižu, jesti se mora.

Njihov sin, 15-godišnji Josip naizgled je običan tinejdžer, ali njegova se priča po mnogočemu razlikuje. Koliko god to danas bilo nezamislivo, on ne zna kako je to imati kupaonicu, a ni kakav je osjećaj imati sobu koju ne mora dijeliti s roditeljima.

Skromne su se želje skrile u oronule zidove ove trošne kućice. U nju su se uselili prije godinu dana, kada je ona u kojoj su do tada živjeli postala opasna za život.

"Vidjeli smo u kakvom je kuća bila stanju, smatrali smo da je nužno da im se omogući neki dostojan život, minimum dostojnog života da mogu živjeti. Kako nemaju gdje, nemaju od čega, žive od neke male pomoći, smatrali smo da im trebamo pomoći", govori Franjo Bricelj.

Mještani Starih Bošnjana ujedinili su se, prikupili donacije, građevinski materijal i u dva mjeseca uspjeli srušiti staru i izgraditi novu kuću.

Takve geste uvijek zagriju srca. Kada su ljudi ljudima ljudi. Na pitanje što on misli zašto su svi odlučili tako nesebično pomoći, Veljko se pomalo stidljivo zamislio i odgovorio kako je to pitanje koje i on sebi noćima postavlja.

Radovi su prije nekoliko mjeseci potpuno stali. Mještani su se morali pozabaviti svojim poslovima, a financije koje su se uspjele prikupiti iscrpile su se.

Herakovi obilaze svoju kuću, šetaju prostorijama i maštaju o tome kako će i oni jednog dana imati pravi dom. Dom koji ne prokišnjava i ne propuhuje, u kojemu voda nije luksuz. Do kojeg se dolazi asfaltnom cestom, a ne blatnim šumskim puteljkom.

Mnogo smo puta svjedočili snovima koji su postali stvarni, živi, ostvareni. Tko zna, možda je i ovo jedan takav.

Još lakše do novosti o omiljenim serijama i emisijama. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju