Provjereno donosi nastavak priče.

Za suze u obitelij Okanović nema mnogo mjesta. Svoj križ nose ponosno, uzdignute glave. Za svaki problem uvijek bi našli rješenje, ali zid birokracije nikako da probiju. Borba za kolica za njihova sina Amira traje već godinama.

Edin i njegov stariji brat Amir žive s progresivnom mišićnom distrofijom. Od najmlađih dana naviknuti su na prepreke, ali odbijenice za nova Amirova kolica, na koja ima pravo, ne mogu razumjeti. ''Gdje je humanost? Gdje je tu osjetljivost? Gdje je tu neko razumijevanje'', pita se Edin.

Cijeli problem stane u jednu rečenicu: Amir vidi slabije nego prije. A to pogoršanje zdravlja, paradoksalno, donijelo mu je samo više problema, jer zbog lošijeg vida, HZZO kaže, više ne damo električna kolica. ''Po njihovom, oni se boje što će biti da Amir ode u provaliiju? Ako je to u pitanju, pa Amir ne može jesti, ne može ustati na krevet, ne može uzeti daljinski, pa upaliti sebi TV, puno ne može. Znači, ne bi trebao ni živjeti nikako'', govori Nisveta, majka Amira i Edina.

Amir ima kolica u kojima ne može sjediti predugo. Zdravlje mu se pogoršalo i treba posebno prilagođena. To su utvrdili i doktori. Dva puta prolazio je posebne preglede, fotografirali su ga, prošao je mučnu proceduru, ali u odbijenicama i žalbama uvijek stoje isti odgovori.

Ekipa Provjerenog kod Okanovića bila je i prije gotovo godinu dana. Njihov je život priča o neizmjernoj ljubavi i razumijevanju, žrtvi roditelja da svojoj djeci omoguće sve, da ih podignu kada zapnu. Sada je zapelo na Pravilniku o ortopedskim pomagalima jer Amir ne želi riješiti samo svoj problem, već i svih drugih sličnih njemu. ''Samo jedno slovo, jedna riječ da je izmijenjena, sve bi bilo lakše'', kaže Amir.

Povjerenstvo koje odlučuje tko će dobiti kakva kolica ne želi biti odgovorno ako dođe do nesreće prilikom upravljanja kolicima. I to je razumljivo. No uzaludno su Okanovići objašnjavali da Amir sam ionako ne upravlja kolicima jer ni ne može, već to čine njegovi roditelji ili asistent.

Rješenje je jednostavno, ali...

Rješenje koje postoji je jednostavno – upravljač za kolica postavi se straga. No tu se otvara novi problem: takva kolica moraju biti na popisu pomagala. A sada nisu. ''Nikakvog rezultata, nikakvog sluha, nikakvog dopira do onog tko bi to trebao čuti, trebao razumijeti pa da se ne događaju ovakve stvari'', govori Nisveta.
Bilo je jedino obećanja. Članica povjerenstva za ortopedska pomagala i saborska zastupnica HDZ-a Ljubica Lukačić i Okanovićima i nama je tvrdila da se na rješenju radi. Molila je sve za strpljenje i Okanoviće da više ne istupaju u medijima.

Kaže da, iako im je prije godinu dana rekla da će problem s kolicima biti riješene do ljeta, nije lagala. ''Nisam jer ne odlučujem ja o tome. Dakle, meni su rekli da je moguće to riješiti do ljeta. Dobavljač je rekao da će on učiniti sve da bude što prije. Nije. Ja ne mogu reći zašto, ono što znam je da sutra trgovačko društva sutra ima sastanak za tu studiju'', rekla je Lukačić.

''Ako mene pitate ja to dobro razumijem ali ne mogu vam reći zašto trgovačko društvo nije ishodilo dokumentaciju temeljem koje bi moglo predati zahtjev'', dodaje Ljubica Lukačić. Kaže da postupak u HZZO-u nitko nije mogao to samoinicijativno prokrenuti.

Dakle, HZZO ne može ništa jer privatna tvrtka nije dostavila dokumentaciju. Sada je odjednom kriva privatna tvrtka, a ne svi oni redom. Čemu onda obećanja? Odgovaraju li oni ikada za neodrađen posao? Ili je uvijek kriv netko drugi? Lukačić obećaje da će problem biti riješen. ''Ne mogu vam reći u kojem vremenu, ali hoće'', kaže.

''Ravnatelj HZZO-a odgovorio je tek na treći dopis koji mu je proslijedio Ured premijera'', kaže Edin Okanović.
Njihovu životnu priču Provjereno je objavilo prvi put prije 11 godina. Uz podršku, Edin je završio pravni fakultet, radio na sudu dok je mogao, pa se bacio na pisanje knjiga i pjesama. Amir se izražava glazbom.
Amiru i Edinu otac redovito pazi na šećer u krvi. U nizu dijagnoza, imaju i dijabetes. Život im nije jednostavan. No oni ne traže milostinju i pomoć, već samo da im se ne otežava.

Iza Edina su deseci dopisa. Kaže da će ih poslati još toliko, ako bude trebalo, jer ovo nije pitanje samo njegovog brata. ''Ja bih volio da svi već jednom u ovoj državi budemo jednaki, da svi imamo pravo da dobijemo ono što nam olakšava. A ne da uvijek budemo zadnja rupa na svirali, k'o građani zadnjeg reda'', kaže Amir.

Građani zadnjeg reda, brojka u statistici, crna slova na bijelom papiru ovjerena pečatom, trošak – to ne žele biti. Niti bi trebali. I dok god sustav u njima ne prepozna ljude kojima mora pomoći, ni oni, a niti mi, nećemo odustati.

Propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr

Još lakše do novosti o omiljenim serijama i emisijama. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju