Tambolaši žive u skromnim uvjetima, u kući u kojoj ih je ukupno devetero. Mama i tata spavaju na kauču u dnevnoj sobi, a sav novac ulažu u obnovu trošne kuće koju su kupili kako bi se osamostalili, stvorili vlastiti dom. Od stvari koje su za djevojčice potrebne kada uskoro stignu kući, mama Marija kupila je samo bočice, da njezine curice ne budu gladne. Riječi koje su Anu, glavnu sestru odjela, toliko dirnule da je okrenula i nebo i zemlju i mami Mariji priredila iznenađenje koje će pamtiti cijeli život.

U Bušetini kod Virovitice, radovi na novom domu obitelji Tambolaš u punom su jeku. Djed Zdravko i djed Ivica imaju najbolje pomagače. Maja i Ivan uvijek su spremni dati ruke i s nestrpljenjem čekaju dan kada će njihove seke, prve uspješno razdvojene blizanke u Hrvatskoj, stići kući. „Frajkali smo malo, nadozidavali, pa ispod plafona i stupa radili. Svašta se pomalo radi samo neka se što prije završi“, rekao je Marijin tata Ivica Zec. Posla ima i previše, ali njih se dvojica odlično slažu. Tata Josip uskoči kad god može, ali berba ljekovitog bilja u punom je jeku i na poslu je po cijele dane. Zato je tu Marija. Kada nije kod curica u bolnici, pomaže gdje god treba.

„Evo ovu cijelu prostoriju, to se moram pohvaliti smo ja i svekar sami frajkali. Nas dva. Ja sam sposobna i za to i ja sam bila na mješalici“, govori Marija Tambolaš. „Marija pravi malter bolje nego ijedan drugi radnik“, govori Zdravko Tambolaš, Marijin svekar.

Marija je snaha kakvu čovjek samo može poželjeti, kaže svekar.

„Svašta čovjek može kad mora. Šta bi mi bilo teško. Znam da za sebe radim“, govori Marija. Nema tih lopata koje oni preko svojih ruku ne bi prevalili. I nema tog posla koji bi mogao biti pretežak kada se radi za svoju djecu. Za unuke. Ali djed Ivica ipak sumnja da će sve biti gotovo prije nego curice stignu kući. I to je ono što na muške oči tjera suze. „Teško, pa probat ćemo radit da što prije završimo i tako“, govori Marijin tata Ivica Zec.

U kućanstvu ih živi devetero

Trošnu su kuću kupili prije tri godine i počeli uređivati kako su mogli. Prije tri mjesaca, kada su bili sigurni da su blizanke dobro, dignuli su kredit i u obnovu krenuli svim snagama. Sami, svojim rukama. Žele se osamostaliti, odseliti iz zajedničkog kućanstva u kojemu ih trenutačno živi devetero. Marija je ekipi emisije 'Provjereno' s ponosom pokazala ono što će, nada se, uskoro postati pravi dom. Za njih šestero kaže, sasvim dovoljno. Barem za početak. Krov je jedan od većih problema, baš kao i kiša koja ih cijelo vrijeme usporava.

„Curi na sve strane. Kod dimnjaka je jako kapalo i curilo i sad se treba krovište mijenjat ali kiše su jako i crijep i građa stoji vani. Nikako krenuti. Bojimo se raskriti jer svaki drugi dan je kiša pa onda čekamo jedan dobar tjedan sunčanoga da dođu da se složi“, govori Marija. Čeka i crijep, i gipsane ploče, i radijatori, i sanitarije. Čeka i kuhinja sa svim aparatima i namještaj koji je kupljen, ali je još na skladištu u trgovini. „Imam sve i sa svoje dvije zdrave ruke ću napravit sve što mogu. Ne trebaju mi novci“, kaže. Samo treba vrijeme koje neumoljivo klizi. Curice će uskoro kući, a Marija za njih nije ništa pripremila. Bilo ju je, kaže, strah bilo što kupovati i strah se veseliti. „Ja sam svojim curama kupila flašice iz kojih će papati tako da mi je to bilo ono glavno. A sve ostalo smo ja i suprug rekli pa doći će s vremenom“, kaže. I došle su, od pravih anđela.

Sestra Ana napravila pravo malo čudo

„Kad vas netko takne kao što je mene baš mama Marija takla, jednostavno osjetite potrebu, ja moram pomoć i onda napravite sve što znate i umijete“, govori Ana Habjanec. Ekipa emisije 'Provjereno' posjetila ju je prije dva tjedna na zagrebačkom Rebru. Na odjelu na kojem se osim onih medicinskih događaju i prava čuda ljudskosti.

Na pauzi od posla, u svoje slobodno vrijeme, s mobitelom u rukama, sestra Ana je krenula u još jednu borbu za svoje miljenice. I za samo tjedan dana napravila je pravo malo čudo.

Kutije s novom robicom spremili su u kombi za iznenađenje kakvo mama Marija ne može ni zamisliti. Nikolaj i Mirjana Anini su stari znanci, ljudi koji su otvorili svoja srca i za Kristinu i Valentinu, ali i stariju sestru Maju i brata Ivana pripremili pune kutije odjeće i obuće. „Mislim da sva djeca imaju pravo na jedank početak i uvjete i drago nam je da tu možemo pomoći. to nam je jednostavno nekakvo zadovoljstvo. Što i svima na kraju krajeva, najvažnije da izrastu u normalnu djecu, veselu i zdravu“, rekli su za 'Provjereno'. Uz dobre želje i kombi prepun poklona i opreme, bili su spremni za pokret. „Ne znaju što ih čeka kad mi dođemo. to će biti iznanađenje, ali naše cure su opremljene zahvaljujući prekrasnim ljudima i za prvu ruku sada imamo sve što nam treba“, kaže Ana.

''Imala sam tremu veću nego na vjenčanju''
Arsalan i Emina ni trenutka, kažu, nisu dvojili kada ih je sestra Ana zamolila za pomoć. I sami su roditelji i dobro znaju što znače roditeljske brige. Cijelim putem do Tambolaša, Emina je Anu ispitivala o blizankama. U međuvremenu, u Svetom Đurđu Marija ih je očekivala s nestrpljenjem. „Joj, ja sam imala toliku tremu veću nego kad sam se išla udati. Veću nego na vjenčanju“, kaže Marija Tambolaš. Kad je kombi došao - nevjerica i nelagoda s jedne, ali i veliko uzbuđenje s druge strane. Nije tražila ništa, a zhvaljujući ovim ljudima dobila je sve.

„Nećemo suze! Ne! A dobro, to su suze sreće. Dobro, ajde to može. Nećemo tako. Jesmo rekli da ćemo cure opremit. Kao da idu u svatove. kao da ih udajem, točno tako“, govori Ana. A onda su se pred mamom Marijom i tatom Josipom stvari počele samo gomilati. Uza sve što je djevojčicama potrebno za prvu godinu, a osim kolica, krevetića, ljujačke, hranilice, sestra Ana uspjela im je srediti i jednogodišnju zalihu pelena. „Kako ću se ja vama odužiti?“, upitala je mama Marija. „Čuvat ćete nam naše cure i poslati slike da ih vidimo. Šta slike, doći ćemo na rođendan. Nepozvani, ne trebaju nas ni zvati. Mi ćemo samo doći“, odgovara joj Ana. I dok mama Marija, tata Josip, Maja i Ivan znatiželjno otvaraju sve pristigle poklone, Emina i Arslan kroz fotografije upoznaju one kojima su pomogli.

„Ne znam kako da to uopće opišem taj osjećaj. Stalno mi to prolazi kroz mozak kako smo to napravili kako te lijepe bebice budu izrasle u tako olijepo okružju i s tim predivnim stvarčicama koje možda ne budu imale mogućnost imati i jednostavno je prelijep osjećaj“, kaže Emina.
„Netko je bio u potrebi i mi smo se tu odlučili pomoći. To čini naš život boljim! Pogotovo kad možemo pomoći. Ako možemo pomoći pa zašto ne?“, govori Arsalan.

Odvojili su svoje vrijeme i otvorili svoja srca za djevojčice i obitelj koju do tada nisu poznavali. I sve zato što za jednu sestru posao na odjelu neonatologije zagrebačkog Rebra nije samo posao, ne završava onda kada završi smjena ili dežurstvo. „Ne mogu reći. To je čovjek, prvenstveno čovjek s ogromnim srcem“, sa zahvalnošću govori mama Marija. „Ma nisam. Mislim da bi to napravio svak'. Vjerujte mi“, skromno govori Ana. Stvar je samo izbora i volje. Za pomoći nekome, promijeniti mu život, ponekad je dovoljno samo nazvati par brojeva, ostati pola sata dulje nakon posla, stati uz miješalicu, pomoći pri radovima. Za postati nečiji anđeo zaista je potrebno tako malo.

Propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr