Čak i danas o Todorićima rijetko tko želi pričati. Obitelj šuti i čeka objavu financijskih izvješća, a prijatelji nemaju dozvolu za istupanje. Kada je bilo dobro, svi oko obitelji bili su nagrađivani i svi su živjeli dobro. Svi osim radnika.

Od proizvođača cvijeća do najmoćnijeg hrvatskog biznismena. Tako je izgledao put Ivice Todorića. No, čovjek koji je zapošljavao 60 tisuća ljudi, gradio u vrijeme najveće recesije, odgovarao svim političkim strukturama, sada je doživio potpuno drugu sudbinu.

Njegovim koncernom upravlja izvanredna uprava, sva mu je imovina rasprodana, ali njegov dom i dalje je dvorac. Tko je ustvari Ivica Todorić, kako je počeo i zašto je doživio gospodarski slom?

"Dugo sam maštao, i to me jako smirivalo, da će meni neki Amerikanac doći i pokloniti najveći dio imovine i ja budem jako bogat i budem neka velika faca. To mi se nije dogodilo, nažalost, nego sam se morao truditi da bih nešto stvorio ili da bih bio neka faca", pričao je Todorić u veljači 2016.

Bio je kralj domaćeg biznisa. Zapošljavao je 60.000 ljudi, imao svoj helikopter, privatnu plažu, lovište, otok, vile... Njegov dom i danas je dvorac.

Marko Lušić, prijatelj Ivice Todorića, kaže da su svi koji su radili za njega bili jako dobro nagrađeni za to, bilo da su ga služili, bili kuhari, konobari, muzika...

Bila su to neka druga vremena, kada se o njemu u javnosti nije mnogo govorilo, a svi su mu vjerno služili.
A sve je počelo 1976. u malenom mjestu Kloštar-Ivaniću. Ivica Todorić u tom je mjestu krenuo u biznis sa cvijećem sa svojim ocem kad je imao 25 godina. Na početku su imali pet zaposlenih. Svi su bili uredno prijavljeni. Nicali su plastenici, a cvijeće se razvozilo na sve strane.

Posao s cvijećem toliko se razvio da su iz Nizozemske dolazili avioni s tulipanima. Šleperi su ih razvozili po cijeloj Jugoslaviji.

Todorić se brzo proširio na uvoz i izvoz žitarica te voća i povrća. Dioničko društvo Agrokor osnovao je 1989. kao stopostotni vlasnik. Šest godina kasnije stvoren je i Agrokor koncern.

Voda, vino, mesne prerađevine, tisak... Okušao se u svim granama. Širio se i izvan hrvatskih granica, a nije mu smetala ni recesija.

"Kad je Agrokor dobio plaću, znali ste da je treći u mjesecu. Kad su svi ostali dobili plaću, znali ste da je 15. u mjesecu", priča Lušić.

Andrea Mesarek radila je u Konzumu kao blagajnica i na stalažama skoro 10 godina. Na početku radnog vremena 2600 kuna, nakon godinu dana 2880 i na tome je ostalo", priča Mesarek.

Ivicu Todorića nikad nije vidjela, jednom je u trgovinu došao samo njegov sin Ante. "Pitao nas je kako je. Mogu reći da se šuškalo da ćemo plaću dobivati u bonovima. On je rekao da to nije istina, da se njemu obratimo, a kako ćemo se njemu obratiti?"

U početku je, kaže, bila čast raditi u Konzumu. Dobivali su 4500 kuna regresa, 1500 kuna božićnice, 600 kuna po djetetu darova za djecu, godišnji odmor dva tjedna, stimulaciju 750 kuna.. Osim jedne godine.

"Tada je njegova snaha slavila rođendan u Dubrovniku. To mi djelatnici nikad nećemo zaboraviti, te godine je smanjen regres na 1200 kuna jer je rekao da nema novca. Tri hotela su se iznajmila, kavijari, šampanjci po dvije tisuće kuna, svim gostima je plaćen smještaj, a za radnike se nije imalo", priča Mesarek.

Ivica Todorić stalno je govorio kako je smisao za biznis naslijedio od oca Ante koji je bio direktor tadašnjeg Agrokombinata.

Andrija Copić, bivši djelatnik Agrokombinata, kaže da su to bili dobri, vrijedni i dalekovidni ljudi. Za njih je radio kao poljoprivredni tehničar. Todorići su, priča nam, tada stanovali u dijelu dvorca gdje je Andrija danas.

Copić je pustio ekipu Provjerenog u dvorac u kojem su nekad živjeli Todorići i još nekoliko obitelji, svi zaposlenici tadašnjeg Agrokombinata. Danas su tamo na svakom koraku zapuštene prostorije.

Obitelj Todorić uvijek je bila bliska politici i osluškivala što se traži. Političare, diplomate i gospodarstvenike Todorić je često zvao i na svoje lovište u Moslavačku goru.

Dražen Pleše živi u Gornjoj Jelenskoj, svega kilometar od Todorićeva lovišta. Objašnjava nam kako je prema mještanima uvijek bio iznimno uljudan. "Uvijek kad je prošao, pozdravio je ljude, mahnuo, trubnuo.

Da je bio bahat, loš, to nitko ne može reći", kaže Pleše, koji se prisjeća kako je u lovište sredinom devedesetih dolazio i Franjo Tuđman. Tada je bilo, kaže, opsadno stanje. Dolazili su i pokojni Janko Bobetko, Nikica Valentić više puta.

Prije 17 godina njegovo je lovište proglašeno najboljim u svijetu. Najčešće intervjue davao je Lovačkom vjesniku. Fotografirao se s trofejima. Odstrijelio je jelena s najvećim rogovljem. U divljač je znao pucati i iz helikoptera.

Napravio je heliodrom na mjestu gdje je dotad bila kuća. "Tu je bila kuća, stara i derutna, a čovjek je tu živio godinama i imao koze. On je njemu kupio kuću katnicu na izlazu iz Popovače. Nije pitao ni koliko ni šta jer mu je trebala ta parcela", priča Pleše.

Lušić pak govori kako mu je bio užitak promatrati Todorića kad bi ovaj sjedio iza nekog stabla ili čeke. "Taj njegov odlutali odustni pogled, gdje gleda, a ne vidi ništa. On je znao spavati na čeki, u autu, koliko je bio zaljubljenik u prirodu. Bez ikoga. Sam. Bez osiguranja. Bez ičega. Al on je najviše volio sam, to je bio njegov mir, njegova relaksacija. To je bio njegov hobi, njegovo zadovoljstvo", kaže Lušić.

Otok Smokvicu sam Todorić nije previše koristio. Tamo je najviše boravila njegova obitelj, dok je njemu služio za ugošćivanje elite.

Tako je i Dmitrij Medvjedev, pet mjeseci prije nego što je postao ruski predsjednik, sa suprugom Svjetlanom i sinom Ilijom stigao tajno, u privatni posjet Todoriću.

"Bio je 13 dana kod nas. Ja sam tih 13 dana gledao što će jesti, što će piti i sve izlete što želi vidjeti", priča Lušić, dodajući da mu je tada organizirao da vidi sve hrvatske nacionalne parkove, Dioklecijanovu palaču... Na otoku ga je čuvalo devet ruskih agenata i hrvatska policija.

Todorić je do otoka došao tako što je kupio tvrtku Grafoplast koja je dobila koncesiju od MORH-a na 30 godina besplatno uz uvjet da sve što izgradi tamo kasnije ostavi državi.

Lušić je u otok, kaže, uložio pet milijuna eura. Prije toga nitko za to nije bio zainteresiran. No, ubrzo su se pojavili problemi pa je država zatražila otok natrag.

"Gospodin Todorić se iskrcao 2006. Bio je pozvan na ručak kod mene s jednim poslovnim partnerom. Kad je on to vidio, bio je oduševljen. Njemu se to jako dobro svidjelo i nakon doslovno 10 minuta je rekao: 'Mi se moramo dogovoriti, ovo je nešto nevjerojatno, ne mogu vjerovati da ovako nešto postoji'", priča Lušić, dodajući da su tada počeli s pregovorima koje su okončali nakon tri-četiri mjeseca. "Moram biti iskren, kao da mi ga je sam Bog poslao", kaže Lušić.

Kakva je situacija doista na otoku Smokvica, odlučili smo provjeriti i sami. Dolaskom pred ljetnikovac nismo znali što očekivati.

Nakon samog iskrcavanja nitko nas ništa nije pitao. Sve dok se nije pojavio zaštitar koji čuva otok danonoćno.

Spremno nam je pokazao kako izgledaju gostinjske sobe i kako su živjeli gosti Ivice Todorića. Sve je i dalje uredno i čisto, kao da se ovdje i dalje živi. Sobe za goste obiluju svim detaljima, čak i u kupaonici..

Otočić Smokvica trenutačno čuvaju zaštitari, a 27. rujna na njemu će biti održana ovrha, a to znači da obitelj Todorić mora isprazniti sve što posjeduje u ovim objektima.

"Što da kaže nakon svega i natpisa da je toliko dužan, da neodgovorni ljudi s neodgovornim ciframa truje javnost, jednostavno je rekao – meni je dosta, sve bih to napustio", prepričava Lušić.

Ivica Todorić više nije ni na čelu Agrokora. Njime već neko vrijeme upravlja izvanredna uprava. Na bubanj mu je stavljena sva imovina koja je u vlasništvu kompanije – od helikoptera Bell kojim je prijeđeno 3 tisuće sati leta, preko jahte Jana, koja je duga 23 metra, stara 11 godina, kojom je plovila obitelj Todorić, pa do vile Castelo koja ima 400 četvornih metara i smještena je prvi red do mora.

Lušić kaže da je Todorić uvjeren da sve dobro radi. "Pa vidite da on ništa nema. Ta prekrasna vila, auti, brodovi, sve je bilo na firmu. "Znači, on je vjerovao u tu kompaniju, on je vjerovao da se tu ne može dogoditi ništa. To je nešto moćno, nešto dobro", kaže Lušić.

Jedino što nije stavio na firmu jesu Kulmerovi dvori, dvorac u kojem živi s obitelji i koji su Todorići prvo registrirali kao hotel da bi izmjenom GUP-a postala stalna rezidencija obitelji koja je za mnoge misterij.
Lušić uvjerava da dvorac nije ništa posebno. "Kao da usporedite Mimaru, pa malo bolje očišćenu, uređenu i ispoliranu. Tu su bili posebni objekti gdje su članovi obitelji i gdje su bile zajedničke prostorije. Mogu iskreno reći, ništa posebno što sad može šokirati prosječnog čovjeka", kaže Lušić.

Čovjek koji je bio jedan od osnivača Hrvatske udruge poslodavaca, pomagao brojne humanitarne, kulturne, znanstvene, ekološke i druge projekte, pa i osobno se angažirao, sada je sve dao u ruke države.

Danas njegova djeca više nisu na ključnim pozicijama u Agrokoru. Sin Ante sa suprugom je odselio u Austriju. Kćer Iva otvorila novu agenciju za marketing Srculence. A istražitelji USKOK-a? E, oni su zaposjeli cijeli jedan kat u tornju i već mjesecima češljaju sve papire i dokukmentaciju. A obitelj Todorić angažirala je već i odvjetnike.