Njihova priča će vas rastužiti, ali i inspirirati!

Propuštene emisije gledaj besplatno na  NOVATV

Priča o dvije sestre iz Petrinje jedna je od onih koje ostavljaju bez riječi. Ivani je prije deset mjeseci, vraćajući se sa sprovoda bake, majka praktički umrla na rukama. Briga o mlađoj sestri, djevojci s teškoćama u razvoju. pala je na njezina leđa. Trenutak olakšanja donijelo je preseljenje od oca. Uselile su se u stan preko sustava stambenog zbrinjavanja. I tada ih je zadesio potres. Ali u tim najgorim trenucima život se pobrinuo za dvije sestre. Poslao im je ženu koja im nije ništa u rodu, ali koja je odlučila okrenuti nebo i zemlju kako bi dvjema djevojkama osigurala neki bolji život.

"U jednom trenu imaš sve i onda u nekoliko sekunda izgubiš sve to što si imao. Znači, sve to ode, nestane u prašinu i od toga više nema ništa“, započela je priču Ivana Balen. Riječi su to kojima bi se moglo opisati toliko različitih sudbina. Toliko različitih života koji su toga utorka u 12 sati i 19 minuta krenuli istim putem - straha, tuge i neizvjesnosti. No potres koji je razorio Petrinju i okolicu možda je najbolje što se njoj u životu moglo dogoditi.

Kod ujne Natalije, kako je cure od milja zovu, svatko ima neko svoje zaduženje. U posljednjih tjedan dana koliko su tu, šušur i zagrljaji ono su u čemu najviše uživaju. Natalija Vujić je tu da uskoči ako bude potrebno.

To što je ponekad zabunom nazovu mamom kaže, poseban je osjećaj.

Uz četvero vlastite djece, blizance od 12, curicu od tri i dečka od dvije godine, ni trenutka nije dvojila što treba učiniti. Nakon potresa koji je mnoge, pa i njih, ostavio bez krova nad glavom, cure je dovela k sebi.

Stigle su, kaže, uplašene i u traumi. Prvih su se dana samo grlile i plakale. I nisu joj prestajale zahvaljivati. Ona, koja im zapravo nije ujna nego tek bivša supruga od ujaka, kaže sve se događa s razlogom.

"Čim su došle jeli smo i kaže mi Ivana: 'Joj daj da ti bar suđe operem, ti si nas primila, da ti se tako odužim'', priča Natalija, koja im zapravo nije ujna, nego tek bivša ujakova supruga. Kaže da se sve događa s razlogom.

Vjera, a pogotovo ona u sebe nešto je što je Ivani, tiho priznaje, gotovo pa nepoznato. Ima 20 godina i završenu školu za pomoćnu krojačicu. I život kakav, kaže, nikome ne bi poželjela.

"Moj život, mislim, neki trenuci su mi bili lijepi, ali neki su mi stvarno bili... Preko kape da mi je ono došlo, da sam sama sebi govorila zašto ja postojim, koliko mi je zapravo bilo teško, kaže.

''Mama je umrla pred kućnim pragom od srčanog udara. Zvali smo pomoć, ali sam ja skužila po ljubičastoj boji usana da tu nema više pomoći. Toliko sam plakala da nisam mogla doći sebi, da nisam mogla ni pričati normalno'', prisjeća se Ivana.

Bilo je to prije deset mjeseci. Vraćali su se kaže s bakinog sprovoda. A onda je život odredio da istoga dana počnu planirati još jedan. U 46. godini mama Jasna umrla je pred očima svoje djece.

"Tad sam se osjećala ono kao da je jedan dio otišao i tad sam znala da je od tad sve na meni, da ću ja morati preuzeti sve njene poslove i svoje, a pošto znam kakav je tata... Znam da nikad neće bit sa mnom zadovoljan i svu tu brigu o sestri...“, ispričala nam je.

Sestra Martina je napunila 16, ali godine su u njenom slučaju zaista samo broj. Djevojka je s teškoćama u razvoju i kada odraste, kaže nam Ivana, Martina želi biti kuharica. Palačinke već zna ispeći i to, kaže, bolje od sestre.

I to je otprilike to što od Martine uz široki osmijeh u komunikaciji možete dobiti. Teško i slabo govori. U Petrinji je pohađala posebnu školu, a prije šest godina operirala cistu na vratu koja se sada vratila. Očekuje ju nova operacija, ali daje nam znak da se ne boji. Jako je emotivna i njih su dvije od mamine smrti vezane još i više. Jedna su drugoj sada sve.

Od bivšega života u mobitelu je ostalo tek par fotografija - sMartinine krizme, pokoje kave na koju bi njih tri cure znale otići.

"Baš smo se puno smijale, mama isto ima te neke svoje šale... Ona bi, kad bi vidjela da smo tužne, zbijala samo neke gluposti, samo da nismo tužne nego da se smijemo“, prisjeća se Ivana.

A tužne su bile često. S tatom je u dobrim odnosima onoliko koliko mora biti. Njemu, kaže, ionako nikada nije bila dovoljno dobra. Ni ona ni mama. Bilo je teško i taj bi period života najradije zaboravila.

Prije smrti mama se planirala razvesti, bolji život sa curama potražiti negdje drugdje. Preko sustava stambenog zbrinjavanja zatražile su stan, potpisale ugovor i čekale ključeve stana u Petrinji.

"Plačem mnogo i nekad je stvarno sanjam i pričamo. Kako se ja njoj sve više približavam, ona sve dalje ide od mene. U tom se trenu probudim i vidim da je nema“, tužno dodaje.

Nadale su se boljim stvarima. Dočekale su ih sedam mjeseci nakon mamine smrti. Uselile se u stan u centru Petrinje i počinjale neki novi, za njih bolji život. Same.

"Tu nam je bilo lijepo, imale smo tu neki svoj mir. Uživanciju, igru. Sve što smo htjele mogle smo raditi znači ono, naš neki kutak sreće mira veselje i sve to što djeca trebaju imati", kazala je.

U zgradi koja izvana, osim nekoliko pukotina, izgleda sasvim pristojno unutra je, kaže Ivana, kaos. U stanu ne mogu živjeti. Stubište je razrušeno, a zgrada je dobila narančastu naljepnicu.

Sva sjeta ovoga svijeta stane u samo jedan pogled na stan koji je za njih bio puno više. Bolja budućnost, sreća i mir kakav do tada nisu imali. Život kakav je Ivana toliko silno željela sebi i sestri, a u kojem su uživale samo dva mjeseca. "Želim joj pružit to sve što nije uspjela mama, da se osjeća sretnom. Snaga? Pa moram je imati, moram je skupljat. Moram biti jaka pred njom, ona ne smije vidjeti da sam ja tužna ili da plačem ili da nisam dobro. Jako je osjetljiva. Teško mi je, ali kad mi je tako, povučem se na stranu, odem van, razmišljam ili se povučem u sobu dok sve ne isplačem i dok to sve ne ode van iz mene. U meni se tuga kida, ali pred njom nastojim bit sretna“, rekla nam je Ivana.

Teško joj je, priznaje, kad se Martina ljuti, ali ponekad je teško razumije i kaže treba joj još vremena da nauči sve što je mama znala. Kako biti manje samokritična nešto je na čemu, kaže ujna, mora itekako poraditi.

"Toliko odgovorna i po pitanju te sestre i ne znam. Ide kupovati šampon koji ima nacrtanu kosu da Martina zna što je za tuširanje, što je za prati kosu“, kaže ujna i dodje da bi umrla od tuge da njih dvije moraju otići od nje.

Stvari se događaju s razlogom, ona u to ne sumnja. Ivana punoljetna, a tata je i dalje Martinin zakonski skrbnik. No one bi voljele da se to promijeni. ''Pa mislim da bih umrla da ih pustim nazad'', kaže Natalija.

Želja im je da jednoga dana kupe stančić negdje u Zagrebu, blizu Natalije, samo za njih dvije. Da Ivana dobije posao, da nastave tamo gdje je potres zaustavio njihov tek započeti bolji život. "Njima je ovo spas i uopće ni u jednom trenu ne sumnjam da nećemo uspjet u našem planu“, sigurna je ujna Natalija.

"Ja nisam taj tip koji nešto baš vjeruje da je moguće, ja to tek povjerujem kad se to već dogodi, ali toliko mi je ujna dala te neke snage, vjere i toga svega i zapravo svaki dan sve više vjerujem da je to moguće“, zaključila je Ivana.

U životu u kojem je potres najbolje što ti se moglo dogoditi, vjera je jedino što ima smisla. U bolju budućnost, u ljubav koja ne poznaje formalnosti, u dobre ljude.

 

Emisiju "Provjereno" gledajte četvrtkom u večernjem terminu na Novoj TV! Propuštene epizode pogledajte besplatno na novatv.hr!