Ova priča će vas posebno ganuti

Propuštene emisije gledaj besplatno na  NOVATV

 

Suze 17-godišnjeg dječaka, koji zapravo nikada nije ni bio bezbrižan dječak niti imao bezbrižno djetinjstvo. Nikada nije imao tekuću vodu u kući. Tušira se nakon treninga u nogometnom klubu ili kod susjeda. Dječak koji tati operiranom od raka debelog crijeva svaki dan mijenja vrećicu na trbuhu. Dječak koji ne ide na tulume i ne živi život tinejdžera, već ide u nadnicu kako bi zaradio 20 kuna da mogu kupiti paštetu ili meso na akciji. Život koji živi 17-godišnji Patrik u Posavskim Podgajcima jedan je od najnepoštenijih za koje smo čuli. Dječak s brigama odraslog čovjeka, dječak koji jednostavno do sada u životu - nije imao sreće!

 

Bezbrižno odvrnuti slavinu i istuširati se može ili nakon treninga u nogometnom klubu ili kod susjeda, kod kuće ne. Patrik nikada nije živio u kući koja ima kupaonicu i tekuću vodu. Nema džeparac, osim ako ga sam ne zaradi, na nadnici.

On za razliku od drugih sedamnaestogodišnjaka ne sanja o novom mobitelu, putovanjima, izlascima. On zapravo snova i nema jer život ga je naučio da su mnogi, nama normalni snovi, njemu jednostavno nedostižni.

Odrastao bez majke, s tatom operiranim od raka debelog crijeva kojem svaki dan mijenja stomu, vrećicu na trbuhu, živi u Posavskim Podgajcima. Ali kaže - dobro je, ima i onih kojima je teže.

Do kuće ima malo više od stotinu koraka
Do kuće koja mu je punih 65 godina bila jedini dom, jedino za što je u životu Branko znao, ima malo više od stotinu koraka. Iza zatvorenih prozora ostale su samo uspomene.

U dvorištu nekad punom životinja sad su samo dvije koke i jedan pijetao. Bude koje jaje, kaže Branko. Dovoljno za njega i 17-godišnjeg Patrika. Da ne kupuju.

Odselili su se prije tri mjeseca, ali obojica i dalje vole doći tamo. U kućicu drvenih podova i zidova od blata. Prijesne cigle, kako oni kažu. One što se nije pekla, nego se sušila na suncu.

Sve što život jest i što bi mogao, ali neće biti stane pod trošni krov kuće koju je sagradio Patrikov pradjed tamo negdje prije onog rata.

"Loše i dobro. Uvjeti su takvi kakvi jesu, stara je kuća dosta, ali uvijek se tata trudio da mi priušti sve što je mogao...", kaže Patrik te kroz suze dodaje da mu je teško. "Pa ne znam kako da vam objasnim", govori mladić dok briše suze majicom.

I nema tih riječi na ovome svijetu koje bi mogle objasniti koliko boli da sedamnaestogodišnjak plače. A boli jako. I neimaština, i tuga, i bolest. I sve ono čime život pritisne pa mu se pustiš da te nosi jer snage više nemaš.

Ostaje im 400 do 500 kuna za cijeli mjesec
"A čujte, komu je lako? Živimo kao i ostali koji tako žive, koji imaju takva primanja. 1200 kuna što dobivamo i to. Tako živimo", kaže njegov otac Branko, a Patrik dodaje kako većina ode na režije, a ono što ostane, s tim se krpaju.

"Ostane 400-500 kuna za cijeli mjesec", dodaje Branko.

"Ima ljudi kojima je teže, koji s manje novca preživljavaju", kaže Patrik.

Snađu se. Nikada nisu ni imali previše, nisu navikli na bolje.

"Eto, kupimo kruh ili ako treba mlijeka, paštete i tako. Namazi i to. Ako je akcija, onda uzmemo više, onda tako bude", opisuje Branko.

Trenira nogomet. Vratar je u lokalnom kubu. Tako je i završio na štakama, kaže. Pukao je meniskus i sad je na poštedi. Ali nogomet je uvijek tema. Za nekoliko bi tjedana trebao biti onaj stari. I tad će im, kaže, ipak biti malo lakše. Moći će raditi.

Patrik ni za čim ne žali
"Po nadnicama, idem susjedima pomagati ako treba, nekad i baki pomognem. Mogu dosta zaraditi, ovisi koliko radim. Kosim travu negdje. Većinom kosim travu ili idem ovako kod susjeda pomagati, prebacivati žitarice, zob, žito, kukuruz", opisuje 17-godišnjak.

20 kuna po satu, toliko obično dobije. A svaka kuna njemu je bitna. Ne za izlaske, nego za pomoć tati. I ni za čim Patrik ne žali, ništa ne bi mijenjao.

"Možda bolje djetinjstvo, ali... to me možda i ojačalo da ne budem nezahvalan prema stvarima koje dobijem", govori Patrik.

Dok je bio mlađi, Branko je radio na građevini, u polju, u šumi. Mogao mu je bar nešto priuštiti. Prije godinu dana završio je u bolnici. Rak debelog crijeva, kažu liječnici, operiran je na vrijeme, ali Branko od tada nije više isti čovjek.

"Pa drukčije je, drukčije je sve. Ne možeš ništa raditi, ne možeš ovaj... pa stalno moraš paziti na tu vrećicu, dogodi se da procuri... To je najgore", objašnjava Petrović.

Pomoći mu oko stome, vrećice koja je spojena na tanko crijevo, Patriku je u početku bilo jako stresno, ali sada se već naviknuo.

"Oblačim rukavice i onda ću tati skinuti staru vrećicu. Baciti ju i obrisati mu ranu. Staviti puder", objašnjava Patrik.

Tri dana u tjednu dolazi patronažna sestra, ali ako stoma procuri kao danas, tu je on. Branko se šali da je umjesto poljoprivredne Patrik trebao upisati medicinsku školu, koliko je spretan. Šale on uvijek prima s veseljem jer svjestan je, moglo je završiti i drugačije.

"Kad je završio u bolnici, onda me je dosta bilo strah, što ako se ne vrati", prisjeća se mladić.

Što bi tada bilo s njim, ne zna. Ostao bi sam. Jer tata mu je sve, jedina obitelj. A mama vječita praznina i čežnja, jedino što mu u životu u kojem malo što ima, zapravo nedostaje. "Što nikad nisam imao priliku upoznati mamu", kazao je. Imao je svega tri godine i sva su sjećanja, kaže, kao u magli.

"Sjećam se da sam bio na ulici, ona je krenula nekamo i ja sam krenuo za njom i to je sve čega se sjećam", kaže.

O tome što se zapravo dogodilo selom kruže svakakve priče. Ljudi svašta govore, da je bila trudna i da joj je siromaštvo u kojem su živjeli bilo prevelik teret. Pronašli su je uz Dravu, s remenom od haljine oko vrata.

S tatom o tome nije nikada razgovarao, a pitanja je puno. Nije htio potezati tu temu jer zna da je ocu teško, a Branko kaže: "Ma je, čujte. Bolje da se nije dogodilo, ali što sad kad... kad je tako."

Stvari ionako ne možeš promijeniti, s njima se možeš samo pomiriti. Naučio je to i Patrik na najteži mogući način.

Kada je prije šest godina umrla i baka, ostali su sami. U kući bez kupaonice i tekuće vode. Sa zidovima od prijesne cigle i petstotinjak kuna, koliko im ostane za život kada plate režije.

Nisu zaboravljeni, to nikako. Prije godinu dana pokrenuta je i humanitarna akcija. Skupljao se novac za gradnju nove kuće, ali tridesetak tisuća kuna nije bilo dovoljno. U međuvremenu su, dok se ne pronađe rješenje Patrik i Branko preseljeni su tri kuće niže niz ulicu, u privremeni smještaj.

Poznaje samo neizvjesnost
"Trenutačno da. Živimo u tuđoj kući, kući koja nije naša i ne znamo koliko ćemo se zadržati i što će sve biti od toga", kaže Patrik.

Malo ili nimalo bolje nego u staroj. Iako imaju vodu iz bunara, puna je mulja i ne koriste je.

"Ne znam koliko ćemo mi smjeti biti tamo, hoće taj vlasnik prodati tu kuću, neće prodati. Sve je to... tako malo...", kaže mladić.

Posljednja tri mjeseca koliko su tu Patrik i tata zapravo su ni na nebu ni na zemlji. Neizvjesnost je njihov jedini dom.

U međuvremenu organizatori humanitarne akcije pronašli su rješenje, kad već nije bilo dovoljno novca za gradnju nove kuće. Kupili su jednu. Niti kilometar dalje u istom mjestu.

"Samo što kuća nije useljiva. Nije u dobrom stanju, ni izvana, ni iznutra", kaže Patrik.

Koliko je zapravo loše, i sami smo se uvjerili. Ušla je vlaga, podovi su truli, ispod je zemlja, a izolacije nema. Vlaga nije jedini problem, i crvi su učinili svoje. Iako poprilično velika, kuća je u lošem stanju.

"Žbuka sa zidova pada od vlage", rekao je Patrik.

Priključena je na gradski vodovod, ali, kaže Patrik, cijevi su vjerojatno popucale. Struja je isključena. No kuća ima kupaonicu, a mladić nikad nije živio u kući koja ima normalnu kupaonicu.

"Uvijek sam morao grijati vodu da se odem otuširati", kaže 17-godišnjak.

"Imali su najbolju namjeru"
No toalet se nalazi vani. Kada je pokrenuta akcija, kaže da je bio toliko uzbuđen da je noću jedva mogao zaspati. Sada više nije ni razočaran.

"Imali su oni dobru namjeru, ja sam njima zahvalan, ali nisu gledali kuću iznutra, u kakvom je stanju. Doveli su nas već pred gotov čin. Oni su došli s idejom da tu kuću kupe i tako je ispalo...", govori Petrović.

Samo za renovaciju kupaonice dobili su ponudu od 13.000 kuna. Obnova krova stajala bi više od 20.000. Kad vidi u kakvom je stanju kuća, Patriku je teško zamisliti da će se ikad useliti.

Stražnji zid dijelom je urušen, pa s tavana prokišnjava. Dio zida odvojio se od kuće. Snovi o nekoj boljoj, ljepšoj budućnosti za Patrika i tatu, čini se, nikada nisu bili dalji. Kao da život nije bio već dovoljno okrutan.

"Čudno. Nisam u svojem ni na svojem. Imamo dvije kuće, a ni u jednoj ne možemo živjeti. I sad živimo u privremenoj. Tuđoj kući", govori mladić.

Koliko i do kada, ne znaju. Neizvjesnost je, čini se, njihov jedini siguran dom. U kojem nema tekuće tople vode, pa se tuširaš u klubu nakon treninga. U kojem nema interneta, a za džeparac ne žicaš tatu jer znaš da nema, nego se digneš subotom, rano prije svih, pa džeparac zaradiš sam na nadnici.

Dom u kojem svako toliko iz ladice izvadiš jedine dvije slike s mamom jer uspomene na nju već su davno izblijedjele. U kojem tati previjaš živu ranu. U kojem nemaš ništa, a imaš sve - jer ste skupa.

Emisiju "Provjereno" gledajte četvrtkom u večernjem terminu na Novoj TV! Propuštene epizode pogledajte besplatno na novatv.hr!