Prvu noć provedenu u instituciji, kaže Ljubica, nikada neće zaboraviti!

Propuštene emisije gledaj besplatno na  NOVATV

 

Ona ima zarazan osmijeh i priču koja donosi suze na oči. Ljubica je dijete iz doma, ali kaže, dom je najbolje što joj se u životu moglo dogoditi pa, umjesto da to skriva, ona s ponosom uvijek ističe da je domsko dijete. Kakav bi joj život bio da je s trojicom starije braće ostala kući sa samohranom majkom, ne dvoji. Bio bi gori, gladan i bez prilika koje su joj ovdje pružene.

 

Završava drugu srednju školu, radi i sanja o tome da se upiše na fakultet. Što budućnost nosi, Ljubicu ne brine jer zna da će biti dobro. Kad je upoznate i vi ćete vjerovati isto jer njezin je optimizam zarazan.

"Ja i kamera kao pas i mačka, i kaj sad? Oprostite, ja ne mogu. Pa stres! Ja kad sam tako u stresu, dobijem napad smijeha. Hahaha. Joj stres u mojim godinama, ajde možemo mi to. Zaboravila sam disat, da. Mogu ja to“, kroz smijeh je pokušavala razgovarati s nama pred kamerom.

Ali nema toga što Ljubica ne može. Pod uvjetom da je ne snimaju kamere, naravno. Ima 18 godina, 187 centimetara, osmijeh od milijun dolara i priču koja će vam razbiti sve predrasude.

"Ne znam, ja sam odmalena završila u domu, meni je to normalno. Naravno, bilo je perioda gdje sam razmišljala kako neću imati obiteljski ručak ili tako nešto, ali kad se navikneš na dom onda ti to postane svakodnevnica i ne razmišljaš više o tome“, govori nam.

Zapravo, kaže Ljubica, postaneš vrlo brzo svjestan da je dom najbolje što ti se u životu moglo dogoditi. Za sebe s ponosom uvijek ističe da je domsko dijete, ali prvu noć provedenu u instituciji, kaže, nikada neće zaboraviti. "Cijelu noć sam plakala i sjećam se da sam prvih mjesec dana samo šutila, ne znam jesam išta govorila“.

Imala je tada šest godina i zajedno s troje starije braće dospjela je u dom u Novom Vinodolskom. Tata ih je ostavio kada je Ljubica imala svega par mjeseci, a samohrana se mama snalazila kako je znala. Kaže kako se znalo dogoditi i da nemaju što za jesti, no mama bi se ipak snašla za njih.

Bila je gladna kako bi oni imali što za jesti. Vremena kojih se Ljubica ne sjeća s tugom i gorčinom nego sa zahvalnošću, svjesna mamine žrtve, ali i toga da je dolaskom u dom dobila priliku za bolji život.

Ponedjeljak je u Domu za odgoj djece i mladeži u Karlovcu i na ženskom odjelu, inače najdosadniji dan u tjednu, no našim je dolaskom dobio sasvim novu dimenziju. Izrada plakata za međunarodni dan odgoja bez batina prilika je za timski rad, ali i za pretresanje dojmova o Ljubici.

"Samo riječi hvale. Ajde naživcira me, ali to je normalno, živimo skupa, dobra je Ljubica. Mislim da uvijek kasni i uvijek trči, ja sam čula da ljudi koji trče su inteligentniji“, opisale su ju Antonela i Maja iz doma.

Nema te situacije koju ona ne može preokrenuti na šalu pa ako treba i na vlastiti račun. "Kod nje, manje-više prevladavaju vrline nego mane. Mislim da je najveća njena mana što prvenstveno puno misli na druge, a najmanje na sebe i želi svima drugima udovoljiti i daje iz petnih žila, daje se cijela i tu se jako troši“, objašnjava odgajateljica. Pomoći drugima, uvijek i bez rezerve jer Ljubica je takva. I dok cure s odgojiteljicom Ivanom dogovaraju tjedne obaveze, Ljubica i Olivera imaju važnijeg posla. Jer sve mora biti tip-top, ali doći do toga... to je druga priča. Računanje je uvijek problem. Da nije komično bilo bi tragično, šali se Olivera. Ali priznaje, ni nakon 27 godina radnog staža tablice i plahtice nisu joj jača strana.

Srećom, Ljubica matematiku obožava pa svoju profu, kako od milja u domu zovu sve odgojitelje, redovito spašava. "Mi sad radimo, imamo evidenciju sati za plaću za travanj i broj sati koliko smo odradili. I svaki put ja to krivo odradim i onda Ljubica dođe i gleda i ne može izdržati, definitivno je doktor matematike za mene, onda ona pregleda i ispravi moje greške. Ja ne znam što ću kad ona ode u stambenu zajednicu, mailom ću joj to poslat“, šali se Olivera.

Veza je to i odnos daleko od onoga štićenik odgojitelj. I po tom je kažu ovaj dom specifičan, na to su posebno ponosni. Svugdje joj je, kaže Ljubica, bilo u redu, ali ovaj je dom, dom u pravom smislu te riječi. Zajednička ljetovanja, izleti, radionice. Životne radosti koje se stvaraju i dijele, uvijek i bez zadrške. Postaju sjećanja za čitav život.

"Bolji je odnos nekako s profesorima, uvijek je neka zezancija, uvijek je nešto, tu sam kliknula bolje i nema dalje“, objašnjava Ljubica. „Oni su meni prošle godine, u lockdownu napravili proslavu rođendana. Tu djecu svi gledaju kao neke otpadnike društva, ali daleko je to od toga“, dodaje odgojiteljica Olivera Detrempis.

I zbog toga suze, jer nerazumijevanje i predrasude bole snagom majčinske ljubavi. "Kad radite ovdje toliko dugo onda ne možete biti neemotivni prema svoj toj djeci. Baš ne bih voljela da mi se vide suze, ali stvarno to je tako“, tvrdi Olivera. I drugačije ne može, ne bi valjalo. Ovi ljudi, kotačići onog famoznog sustava kojeg toliko napadamo posljednjih dana, njima nerijetko znače sve. Obilježe im živote, odrede ih. Umjesto kotačića sustava, postanu kotačić promjene na bolje. A na spomen jednog od njih, inače zarazno vesela Ljubica, samo se slomila.

Zvao se Zvonimir, Zvone od milja i bio je kažu dobri duh doma, netko koga su svi voljeli. Posljednjih sedam godina Ljubičinog domskog života bilo je i lakše i ljepše upravo zbog njega. "Ne znam, ja ne mogu, ja čim čujem njegovo ime, meni je grozno. Dobio je rak“, kroz plač nam je ispričala.

Umro je početkom godine, osam dana prije svog rođendana. I ništa u životu, ni odlazak od mame u dom, ni sve godine odrastanja u instituciji ne mogu se mjeriti s tugom zbog njegova odlaska.

"Bilo je teško uopće pričati s njim kad je dobio taj rak. A kamoli da se nalazimo. Uf, značio mi je jer je stvarno bio dobar čovjek i stvarno je svima pomagao i uvijek je bio pozitivan i uvijek je svima davao savjete“, govori.

Da uvijek ima snove i od njih ne odustaje, savjet je koji Ljubica živi svim svojim bićem. A uz kavu, kaže, učenje uvijek bolje ide. Završila je srednju slastičarsku, a onda na poticaj profesora u domu upisala četverogodišnju školu za hotelijersko turističkog tehničara. Ostalo joj je još par ispita i želja o kojoj stidljivo progovara. Upisati fakultet i postati odgajateljica u vrtiću.

"Obožavam djecu i imam osjećaj da bih mogla biti najbolja u tome od onoga što bi se kao moglo“.

Na iznenađenja i sve ono što život sa sobom nosi, ona je spremna. Kad odrastaš kao domsko dijete, malo što te može iznenaditi kaže Ljubica. A prilike koje ti se pruže ne propuštaš. Gotovo svaki dan radi u fast foodu, ne na puno vrijeme, a kaže da joj je to prvi pravi posao. Kaže da joj je taj posao dobro došao i da se osjeća super kad radi.

Kada je u svom fast foodu trebao još jednog radnika, vlasnik Dino Šumar ni trenutka nije dvojio pa se za pomoć obratio ravnateljici doma, a Ljubica se nametnula kao logično rješenje. Hvali ju kako je odlična radnica koja cijeni svoj posao. Oni su joj pomogli, a ona im uzvraća radom i trudom.

Posljednja dva mjeseca kolegica s posla Marija i ona, ubojit su tandem. Ekipa koja brine da učenici iz obližnje srednje škole nikada ne budu gladni. To što nema iskustva Ljubici, kaže Marija, nije bio problem. "Ljubica je fenomenalna. Super radi, nemam zamjerki. Što god treba, napravi. Ona je 3D printer za sendviče, ona ih samo štanca“.

No kava je pak druga stvar. "Stres mi je raditi kavu. Uvijek me strah što ako nešto dobro ne napravim, ali sve uvijek dobro prođe. Sve radim sama i mogu sve sama“, kaže kroz smijeh. Kaže da može sve. Stav koji ti u domu usade, koji ti se upiše u DNK kod. Stav pobjednika. Jedva punoljetna, ali sa životnim iskustvom za tri prosječna života. I bez straha.

"Pa mislim da se svi na neki način bojimo budućnosti, ali nije to onaj strah, neću ja sad to moći, nego kao ono ne znam, strah je dobar“, zaključila je.

Ali sanjati se mora. I onda kada nije sve idealno i posloženo, kada ne ide kao po špagi. Isto kaže i Ljubica.

"Bit će sve okej, samo treba gledati pozitivno i to je to. Uvijek je život onakav kakva su naša razmišljanja tako da samo treba pozitiva i to je to."

Propuštene epizode pogledajte besplatno na novatv.hr!