jeca koja ne brinu o svojim roditeljima mogu biti kažnjena zatvorom. A što je s djecom koja skrbe o svojim nemoćnim roditeljima?

Propuštene emisije gledaj besplatno na  NOVAPLUS

Krajem prošle godine donesen je zakon kojim će se kažnjavati zanemarivanje roditelja. Djeca koja ne brinu o svojim roditeljima mogu biti kažnjena s najmanje 10 000 kuna, a najviše zatvorom 45 dana. A što je s djecom koja skrbe o svojim nemoćnim roditeljima? Za njih državu nije briga. Pravo na status njegovatelja ne mogu ostvariti djeca za roditelje, iako se Nada za vlastitu majku brine 24 sata na dan. Isto tako bolovanje na račun svog tate, Ivana ne može dobiti jer to nije predviđeno. Trebali bi očito ili dati otkaz pa postati socijalni slučajevi na teret državi ili smjestiti roditelje u institucije, opet na trošak države.

Propisano je da će se zanemarivanje osoba s invaliditetom ili osoba starije životne dobi kažnjavati novčanom kaznom od minimalno 10 tisuća kuna ili kaznom zatvora do 45 dana. Nada i Ivana iz naše priče, tog se zakona ne boje. One svaku minutu svoga vremena posvećuju nemoćnim roditeljima. Njih brinu drugi zakoni. Nada za 24 satnu skrb o 100% invalidnoj majci ne ostvaruje pravo na status njegovatelja, jer takav status zakonski pripada samo roditeljima na dijete s najtežim poteškoćama i supružnicima. Ivana ima drugi problem. Zakon joj ne dozvoljava da ocu bude pratnja na specijalističkim pregledima za koje mu je ona prijeko potrebna.

Prije devet godina Nadinoj se majci dogodilo ono na što čovjek nikada ne može biti spreman – oboljela je od frontotemporalne demencije. Hrani je na špricu, svakih nekoliko sati mijenja joj pelene i čisti sinuse aspiratorom. Iz kuće može otići na najviše 2 do 3 sata. Bez godišnjeg i slobodnog dana i tako već 9 godina. Ne srami se priznati koliko je teško.

Bez posla je ostala 2012. godine. Majka se s vremenom sve teže kretala i znala je da uz progresiju bolesti kakva se pripisuje ovakvom obliku demencije, vremena za novi posao jednostavno nema. Da joj je potrebnija nego ikad prije, bilo joj je potpuno jasno.

Odlučila je potražiti način koji bi joj barem djelomično olakšao situaciju.Obratila se centru za socijalnu skrb i tražila pravo na status njegovatelja. Rješenje je čekala nekoliko mjeseci, a majčino se stanje pogoršavalo. Lijekovi za bolove koji pomažu majci nisu na listi HZZO-a, hrana koja joj je potrebna rijetko se nalazi na policama s akcijskim cijenama. Tada je napisala žalbu Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Pravo na status njegovatelja od 2007. imaju roditelji na djecu s najtežim oštećenjima. Tek se 2017. godine utvrdila potreba proširenja prava na statusa njegovatelja i na bračnog ili izvanbračnog druga, odnosno formalnog ili neformalnog životnog partnera. No, ista ta prava ne odnose se na djecu ili osobe koje žive u istom kućanstvu i brinu za nemoćne roditelje, sestru, brata ili ostale nemoćne članove obitelji.

Kakav je osjećaj kada dijete i roditelj zamjene uloge vrlo dobro zna i Ivana. Ona je tatin jedini oslonac posljednje dvije godine. Ivan je doživio inshemijski moždani udar i postao osoba sa 100 postotnim invaliditetom. Posljedica toga je oduzetost desne strane tijela – ruke, desnog oka, otežano kretanje, a njegov govor potpuno je stradao.

Ivana je sve o brizi za oca naučila sama. Naučila je i da mu prije jutarnjeg odlaska na posao mora pripremiti tablete, doručak i ručak jer ništa od toga ne može sam. Dok je Ivana na poslu, susjed Marijan dolazi u obilazak.
Sjedi s njim i razgovara. Da bi mu se govor vratio, potrebni su odlasci na govorne vježbe. Tu nastupa Damir, Ivanin dečko. Dva puta na tjedan vozi ga u Suvag, jer to Ivana zbog posla ne stigne. Damir priča kako Ivaninom tati pjevanje ide bolje nego pričanje.

Ivanu brinu odlasci na specijalističke preglede na koje njezin otac ne može i ne želi ići sam. Teško se sporazumjeva i s njom koja s njim provodi najveći dio vremena. Pokušaj razgovora s ljudima koje ne poznaje za njega predstavlja potpuni horor.

Zakonski, doktor opće prakse Ivani može potvrditi privremenu nesposobnost za rad samo u situacijama kada njezin otac na pregled ide izvan mjesta prebivališta.

Zašto to zakon omogućava u odnosu roditelj- dijete, a u obrnutim situacijama to nije dozvoljeno? Ministarstvo zdravstva koje je nadležno za to područje, nije odgovorilo na naš upit. Zašto se, s druge strane, status njegovatelja omogućava roditelju na dijete i supružnicima, a opet ne ostalim članovima obitelji koji se nalaze u istim tim situacijama?

Već je propisano da se zanemarivanje potreba osoba sa invaliditetom ili osoba starije životne dobi od strane članova obitelji kažnjava novčanom kaznom od minimalno 10 tisuća kuna ili kaznom zatvora od najmanje 45 dana. Nadi i Ivani ne treba zakon odrediti da poštuju i brinu se za svoje roditelje.

Za ljubav i poštovanje prema roditeljima nije im potreban dodatan poticaj, ali im je itekako potrebna pomoć.