Naš neumorni Nenad Hervatin vrijedno je vodio 'Dnevnik rada' tijekom svog boravka na finalu Eurosonga u Düsseldorfu! Pročitajte kako to izgleda biti u backstageu!

Ovogodišnji 56. Eurosong obećavao je dobar provod i pregršt zanimljivosti već na početku. Točni, precizni i vrlo dobro organizirani Nijemci nisu mogli dopustiti da bilo što krene po zlu. Već pri dolasku na düsseldorfski aerodrom, bilo je jasno kako se na Eurosongu pomno radilo mjesecima. Posvuda plakati, na svakom drugom Lena. Ova je 20-godišnjakinja svakako postala nacionalna heroina zbog svoje pobjede, a iako su joj predviđali ulazak u TOP 5, u čemu nije uspjela, ostat će upamćena kao jedna od naj-Njemica. Izrasla u seksi profesionalku, kako je sad nazivaju mediji, nije uspjela ponoviti trik od prošle godine. Doduše, što se trikova tiče, lošije prolaze naši. Darija Kinzer možda se dosta i trudila, ali nije joj išlo, kao ni komunikacija na hrvatskom, kao ni razumijevanje s medijima... Redovito je kasnila na intervjue, koje nije ni davala, čak i ako je riječ samo o izjavi, nije se pojavljivala dok joj kosa i make up nisu bili savršeni. Možete zamisliti koliko je bilo napeto stajati u hotelu i zivkati je s recepcije da se spusti. Nakon nekog vremena na telefon joj se javljala majka i zakazivala sastanke. Pretpostavljate - tek za sljedeći dan. No, na plesnom se podiju pokazala kao prava carica, iako je, začudo, cijelo vrijeme plesala sama. Dečki su, kako to na eurosong partiju obično biva, plesali jedni s drugima. Mene su najviše iznenadili dečki iz grupe Blue, inače predstavnici Velike Britanije. Iako su u svakom intervjuu naglašavali kako su straight i kako je njihovo slikanje za gay časopis tek promo trik, bome su im u Euroklubu jezici lutali po muškim ustima. Zanimljivo. No, bili su previše alkoholizirani da bi se fotkali ili davali izjave. U takvim trenucima, a i kako bi sačuvali ponos i obraz svojih zemalja, uskakali bi članovi delegacija i molili novinare da ne snimaju.

Ove je godine Eurosong bio jedan od težih zadataka koje sam odradio. Samo dan prije našeg dolaska otkrivena su tri Marokanca s eksplozivnom napravom u blizini Esprit arene. Istog su trenutka ukinuli crveni tepih za izvođače, inače jedino mjesto za susret novinara i pjevača, ali i sve delegacijske i novinarske akreditacije koje su vodile do backstagea. Odmah nakon toga zabranjeno je snimanje u press centru (o kakve li nebuloze!) te oko Arene. Nije se smjela slikati ni policija, ni psi, ni čuvari, ni osiguranje... Uglavnom, ništa nije bilo dopušteno, a svakim kršenjem pravila prijetilo nam se oduzimanjem akreditacije i deportacijom. Dva puta su nam se smilovali i vratili nam ih, ali treću sreću nismo se usudili izazivati da ne zakinemo svoje gledatelje za informacije. U prijevodu - kako bismo uspjeli dobiti bilo koju izjavu, morali smo se baciti u nekoliko simultanih potraga. Prva je bila za brojevima telefona šefova delegacijskih timova što je bila nemoguća misija, jer su telefoni bili ugašeni ili uopće nisu funkcionirali, a druga za imenima hotela u Düsseldorfu u kojima su bile smještene ekipe. Ova druga je urodila plodom, pa smo s 2 500 drugih novinara često po cijeli dan taborili pred hotelom, a kad bi se izvođači pojavili, trčali bismo kao ludi i gurali mikrofone u buket ne bismo li dobili neki suvisli ton. I da, pitanja o privatnom životu ili skandalima koji prate ESC NISU DOPUŠTENA. Izvođači dobiju naputke kako predstavljati zemlju i što govoriti, a uvjereni su kako novinare jedino zanima je li u gradu u kojem se nalaze shopping OK, što misle o vremenu i kako im je sjela pjesma. Yeah right!

MMene je od svih izvođača najugodnije iznenadio Dino Merlin. Veliki vjernik i tradicionalist u ovu se gay paradu kiča uklopio savršeno. Sa svojim šeširom i naočalama koje nije skidao prozvan je balkanskim Eltonom Johnom, a zapravo ima suprugu koja nosi burku. No čovjeka zabavljaju modernizacija i unapređenje zato što je ipak dosta prošlo od njegova posljednjeg eurovizijskog nastupa. I neka, drago mi je za Bosnu, a žao što joj mi nismo dali 12 bodova, iako se svakako ne bi maknuli sa šestog mjesta. Više me je boljela opaska kolegice s PINKA koja je u FB statusu napisala: ''Nek su nam Hrvati zabili nož u leđa.'' Jesmo li? Meni se čini da sebi zabijamo što god možemo i da bi od svega nož najmanje bolio. Ili boli što smo Slovencima dali tu čarobnu ''FINALLY 12''. Maja Keuc je bila najljepša i imala najbolju haljinu, ali na sceni nije zabljesnula. I ona je bila jedna od onih koji su dane provodili pijući valjda samo mineralnu i mlijeko (i to zajedno!) kako bi u finalu zvučala što bolje. Eto, naša Darija je cijelu noć cugala šampanjac, pa je bila zdrava i imala ''PREDOBRE'' glasovne sposobnosti, koliko je to mogla ili je tako barem napisala jedna stručna članica žirija kad je čula našu lakopamtljivu poskočicu. Dojmilo me se i kako su novinari u 7 000 četvornih metara press centra komentirali kako Hrvatska neće u finale, jer ne prolaze pjesme koje u naslovu imaju riječi kao dance, celebrate, music... I na to se otvorila kladionica, kao i na boje haljina te na sve ''bitne'' stvari ove manifestacije. Nema na što se ljudi ne klade, a vezano je uz taj šareni glazbeni cirkus koji očito jako vole. Ove godine 160 milijuna gledatelja pretvorilo je ovu zabavu, a najmanje glazbeno natjecanje, u najgledaniji TV spektakl. Ipak, barem meni, ono što se zbiva izvan Arene, uvijek je mnogo zanimljivije.

Koliko samo vremena treba ljudima da se spreme za četiri do pet sati sjedenja u dvorani. OK, ove je godine ona doista podsjećala na svemirski Enterprise, ali pobogu, toliko kostima, perika, šminke, outfita, zastava, krikova... Za sat vremena promenade i podrške svojoj zemlji, a samo kako bi to na ekranima dobro izgledalo i kako bi se vidjelo koja zemlja ima najviše navijača. Meni je bilo super što je ove godine mama Darije Kinzer organizirala naše navijače, pa se i sama odijenula u kockasto, a natjerala je i Belu, Darijina dečka, da učini isto. Grad koji je ugostio ovogodišnji Eurosong poznat je kao jedan od naj gay friendly gradova, pa su se dečki bez ustručavanja držali za ruke, iako po gradu nije bilo neke pretjerane zabave. Svi se pitaju kako će tradicionalni Azerbejdžan sljedeće godine to organizirati. Boje se gayevi da im tamo netko ne odsiječe prste ako stave ružičasti šešir ili na trgu počnu pjevati Love is in the air. No ovogodišnji pobjednici poslali su poruku u svim duginim zrakama da obasjaju Azerbejdžan svom snagom. Ako treba, i zakone će mijenjati, i pobratimit' se s Armenijom i sve napraviti samo da sljedeće godine toliko gledatelja na jednu večer baci oko na Baku i dozna gdje je taj daleki grad i pripada li Europi ili Aziji.