U Crnoj ruži smo ga upoznali kao agresivnog i divljeg Kendala, no kakva je ova glumačka zvijezda privatno, doznajte u sljedećem razgovoru.

Mesuta Akustu gledamo u ulozi Kendala u seriji Crna ruža. Serija Crna ruža ima vrlo zanimljiv scenarij i bogatu glumačku ekipu, a u prvoj je epizodi lik Murata nestaje u Eufratu. Murata je u rijeku bacio njegov stariji brat Kendal. U seriji lik Kendala utjelovljuje iskusni glumac Mesut Akusta.
Upoznajmo Mesuta Akustu...

Rodio se u Konji 22. veljače 1964. Godine 1985. počeo je glumiti u kazalištu u Ankari u jednoj dječjoj predstavi, a 1992. pridružio se glumačkoj trupi Hadi Čaman Jeditepe. Godine 1997. glumio je u predstavi Džahide autorice Nezihe Araz. Također je dobio uloge u mjuziklima Konak Fehim Paša, Upucaše i konje, Uzdravlje dvadesetom stoljeću. Glumu na velikom platnu započeo je ulogom u filmu Cvijet iz krive teglice. Glumio je u filmovima Sve će biti dobro, Rujanska oluja, Slonovi i trava. Nastavlja glumiti u raznim televizijskim serijama. Mesut Akusta je 14. siječnja 2011. na Aveniji Pijalepaša u četvrti Medžidijekoj uzrokovao prometnu nesreću i jedva je preživio.

Možda vam se čini klasičnim pitanjem, no ljudske su priče važne. Kako je počela vaša životna priča?

Rodio sam se na životinjskoj i poljoprivrednoj farmi u mjestu Gozlu kod Konje. Sve do kraja osnovne škole ondje smo živjeli. Zatim smo se preselili u Afjon. Bilo je to u vrijeme vojnog udara 12. rujna. Iako sam bio još u srednjoj školi, sudjelovao sam u mnogim zbivanjima pa me disciplinsko vijeće izbacilo iz škole. Ne sudim ljude prema njihovim političkim stajalištima, čovjeka treba upoznati. No u to je vrijeme bilo jako teško otvoreno razgovarati i upoznavati ljude. Svaki čovjek misli da ima pravo! Život je meni i mojoj obitelji tada bio težak. Ja sam revolucionar i nikad to nisam požalio. No toliko sam zbog toga patio da sam na završetku srednje škole doživio moždanu traumu.

Kako se to dogodilo?

Jedva sam preživio. A povrh svega to je uzrokovao moj učitelj! U zadnjem me razredu profesor matematike udario u glavu i pao sam u komu. S obzirom na to da uvjeti u bolnici u Afjonu nisu bili dobri, poslali su me u Ankaru. U bolnici Sveučilišta Hadžetepe odležao sam dva mjeseca, oporavak je trajao godinu dana. Taj moždani udar bio je rezultat nakupine osjećaja. Kad svaki dan pokupite batine od učitelja u osnovnoj školi, to ostavlja veliki trag na podsvijesti. Bojali smo se da ćemo krivo odgovoriti na njegovo pitanje; kad god bi nas udario, dobio bi modricu na rukama. Ja i prijatelji planirali smo ubiti učitelja čim završimo osnovnu školu.

Kako ste počeli s glumom?

Nakon tatine smrti, preselili smo se u Ankaru. I dobro da jesmo jer da smo nastavili ondje živjeti, ili bih završio u zatvoru ili bih vodio luđački život! Budući da nisam završio školu, nisam imao ni kvalifikacije. Da se nekako obrazujem, išao sam na tečajeve otvorenih učilišta u Ankari. Završio sam tečaj za tehničkog crtača. Kad sam otišao po diplomu, za oko mi je zapeo tečaj glume. Odlučio sam se i na njega upisati. Unio sam se u glumu na tim daskama koje život znače. Počeli smo priređivati predstave prema vlastitim mogućnostima. Glumio sam u kazalištima u Ankari do 1992., a u tom sam vremenu šest godina proveo i u kazalištu za djecu. Neko je vrijeme politika u kazalištu bila vrlo popularna. Kad sam počeo učiti taj zanat i osvješćivati ga, shvatio sam da moram otići u Istanbul. Sam samcat stigao sam u Istanbul i odmah otišao do Udruge kazališnih glumaca. Počeo sam glumiti u glumačkoj trupi Hadi Čaman Jeditepe.

S obzirom na to da ste proveli godine i godine u kazalištu, očito mu pridajete važnost.

Moram glumiti u kazalištu jer ono stvara disciplinu kod glumca. Daje vam energiju i motivira vas. Trenutačno planiramo predstavu samo s jednom osobom, bit će to vrlo zanimljiva predstava nikad dosad izvedena. To je za mene poseban projekt!

Zatim ste počeli sa serijama na televiziji, vaš prvi projekt i serija bila je Veseli gospodin Nuri u produkciji Flash TV-a.

Nakon toga polako su počeli stizati razni projekti. Sevginina posljednja riječ, Udaj se za mene, Rana od metka, Što ćemo s djecom?, Karagumruk gori, a u posljednjoj seriji Tiha oluja glumio sam dobrog čovjeka. Ta serija ima posebno mjesto među svim serijama u kojima sam glumio.

Jeste li sretni što se bavite ovom profesijom?

Kad sam počeo glumiti u kazalištu u Ankari, bio sam priznati golman. Otišao bih na utakmicu još sa šminkom na licu. Odlučio sam i odabrao glumu. Gluma je jako zanimljiva struka, no zahvaljujući ljudima, sve su se njezine vrijednosti istrošile. Čovjek je stvoren da uništava! Uvijek sam sam stvarao vlastite prilike, nitko me nije usmjeravao. Trenutačno se na tržištu nalazi toliko glumaca da možeš biti dobar koliko god želiš, ali to jednostavno nije dovoljno.

Vrlo ste pesimistični, ne smatrate li da postoji sretan život?

Sreća naspram čega? Na ovom su svijetu pojmovi dobrote i zla zamijenili mjesta. Teško je učiniti nešto bez očekivanja nečeg zauzvrat i biti sretan kad razmišljaš kao realist. Sreća nije povezana s imanjem i neimaštinom. Kad pogledate oko sebe, zapravo je svatko nesretan! Pokatkad poželim da sam ostao neobrazovan jer sve dok čovjek nešto ne zna, sretan je. A ovako se ništa ne mijenja, samo postajemo sve nesretniji.

Koji su vaši ideali?

Ja zapravo ne razmišljam o tome. Ne planiram ništa vezano za budućnost. Nisam imao prilike do sada, možda je to nekako povezano s mojom profesijom. Gledam na život kao realist. Nikad u životu ne stavljam točku, samo zarez. Jer se sve s vremenom mijenja.