Obitelj Barazoglu smjestila se u Sarigol prije gotovo dva duga stoljeća, u vrijeme kada su begovi otkupljivali imanja na konjima, kada je dana riječ bila svetinja, a kada se razgovaralo oružjem ako bi se preko nje prešlo.

Sejit-beg bio je glava obitelji, poznat u čitavom kraju i okolici po svojoj pravednosti, obzirnosti i velikodušnosti te je tako za života ušao u legendu. Uvijek je bio pravedan i dobar prema svima: od onih koji su živjeli na imanju, onih koje je uzdržavao, pa sve do običnog seljaka. I to do te mjere da seljaci koji bi se međusobno porječkali ne bi išli na sud, nego bi došli pred g. Sejita i tražili da donese sud. Baš kao što su tražili i od njegova djeda Baraz-Alija.

Pokojni djed g. Sejita, Baraz-Ali, bio je poznati razbojnik koji se u posljednjem periodu osmanske vladavine smjestio u planine koje okružuju Sarigol. Ali zapravo nikada nije bio razbojnik u pravom smislu te riječi. Baš suprotno. Bio je junačina i štitio seljake od okrutnih nameta, bandi i razbojnika. Branio je siromahe i napuštene, bio na strani ugnjetavanih, uzimao od bogatih i davao siromašnima. I otuda Sejit-begu njegov begluk.

G. Sejit je ostao bez svoje supruge Sedžide prije mnogo godina te se iz ljubavi i poštovanja prema njoj nije ponovno ženio. S pokojnom je ženom imao dva sina: starijeg Ihsana i mlađeg Azera.

Ihsan je upisao pravo i otišao na studij u Istanbul. Azer pak nije imao ni najmanju namjeru studirati. Ono što ga zanima jest prostrana zemlja koja pripada njegovoj obitelji, bogatstvo koje je njome stečeno i način na koji se tim bogatstvom upravlja. I uopće nije zadovoljan očevim načinom na koji upravlja zemljom. G. Sejit je smještao seljake na vlastitu zemlju, većini uopće ne naplaćuje najamninu, čak se ponaša kao da je to njihova zemlja. Ako je zima oštra ili bude suše pa ne bude uroda, iz vlastitog džepa namiruje štetu. Pokvari li se komu traktor, sam ga popravi, onima kojima ugine stoka ili se izgubi poklanja drugu. Prema Azerovim riječima, malo nedostaje da ih navečer ne pokriva prije spavanja. Ta situacija poprilično smeta Azeru koji smatra da je tim niškoristima i zdjelica juhe previše.

Kad je Azer bio malen, Barazogluovi su imali kućepazitelja po imenu Džanip. I još ga imaju. Džanipa kao da godine zaobilaze. Bio je kućepazitelj otkad Azer zna za sebe. I on pak razmišlja kao i Azer. Potajice se ljuti na g. Sejita, smatra ga preblagim i optužuje ga da ne upravlja dobro zemljom. Ali nije to ono što ga najviše muči. Godinama u sebi nosi bijes prema g. Sejitu. Tolike mu je godine kućepazitelj, ali ga on niti jedan jedini put nije poslušao niti obratio pozornost na njegove savjete. Ponašao se prema njemu kao prema svakom drugom običnom radniku na imanju. Točnije, tako je on mislio. Zato koristi svaku priliku da se približi Azeru. Azer je u potpunosti uvjeren da će svojom ambicijom koja ne poznaje granice jednog dana doći na čelo obitelji i da će čak smaknuti s prijestolja svog starijeg brata Ihsana. Džanip ozbiljno postaje njegov saveznik. Nespretni i neiskusni Azer uvažava riječi tog podlog tipa.

I Azerova žena Sultan s vremenom počinje sličiti svome mužu. Obična seoska cura došavši Barazogluovima kao snaha odjednom je zaboravila svoju prošlost. O seljanima razmišlja baš kao i njezin muž. „Tim niškoristima previše je i jedna zdjelica juhe…“ Smatra da bi zemljom, imanjem i obitelji trebao upravljati Azer. Drži da su na svijet došli da bi živjeli. Ako čovjek ima dobra, mora ih udvostručiti, pa utrostručiti.

Jedino Ihsan, stariji sin g. Sejita, ne zna za taj hladni rat unutar obitelji. Upisavši fakultet seli se u Istanbul te već pet-šest godina na imanje i u konak navraća samo na mjesec-dva tijekom ljetnih mjeseci. Na zadnjoj se godini ludo zaljubio te mu nije previše stalo ni do zemlje, ni do imanja, ni do novca i dobara. U Istanbulu se zaljubio u jednu djevojku, ljepoticu nad ljepoticama po imenu Dila.