Tržištem, naime, vladaju najjači koji se uz to, prečesto kartelno dogovaraju, recimo, o cijenama. Iako postoji tijelo koje takvo što zabranjuje, Agencija za zaštitu tržišnoga natjecanja, praksa pokazuje da priča obrane tržišta pada ondje gdje padaju sve naše priče – na sudovima. 

Fake news postaje novi standard komunikacije, no upravo takve vijesti stvaraju kolektivnu psihozu straha od migranata. A brzina prihvaćanja informacija, bez provjere, produbljuje ekonomsku anksioznost koju živimo. Možda da se prisjetimo prvoga Sokratovog filtera: jesmo li apsolutno sigurni da je ono što čujemo i čitamo istina?

Priznali si to ili ne, strance itekako trebamo i pri tome ne možemo birati tko će nam doći. Jer, iako gospodarski rastemo, zemlja se prazni geometrijskom progresijom, pa sada kada se radna mjesta otvaraju, nema tko raditi. Mogli bi stranci, oni kojima su naše plaće prihvatljive. No, kvote se za njih i dalje odobravaju birokratski, nevezano uz bilo kakvu gospodarsku stvarnost. 

Dugo je glavna mantra vlasti glasila: ljudi odlaze jer imaju premalene plaće. No plaće rastu, i to u sektorima koji su se teško od krize oporavljali, poput građevine ili trgovine. S druge strane, ne odlaze NKV radnici, odlaze oni koji već imaju visoke ili najviše plaće. U čemu je onda problem?  

Bez obzira na to osjećate li se bogatim ili siromašnim, automobil sigurno vozite. No sigurno čupate kosu svaki puta kada u glavnome gradu tražite parking. Kako i gdje ga naći kada o toj temi gradski naš otac suvislo ne razmišlja. Naime, trendovi u svjetskim metropolama automobile miču iz centra. Ne i iz centra Zagreba.