Ispovijest poznatog fotoreportera!

Zoran Marinović, fotoreporter čije su reportaže sa svjetskih ratišta imali prilike gledati gledatelji Provjerenog, dobio je nagradu HND-a za najbolji snimateljski rad u prošloj godini. Nagrađene su njegove priče iz Černobila, gdje je ušao u kontrolnu sobu reaktora broj četiri, mjesta tragedije koja je odnijela 200 tisuća života i gdje je i dan danas iznimno visoka radijacija te priča iz Konga, gdje je snimao smrtonosni virus Ebole, gotovo proročki, nekoliko mjeseci prije nego što je cijeli svijet ugrozio jedan drugi virus.

Njegov posao i svako putovanje toliko je rizično da priznaje da nitko od njegovih ne zna gdje ide i kada će se vratiti. Bombe ne broji, a ljudska patnja je nešto od čega ne može pobjeći. Svaka priča koju napravi ostavi traga na njemu. Jer on prenosi vijesti o tragedijama baš poput one na Banovini za koju, jer je na drugom kraju svijeta, često niti ne marimo.

''Bombe su video igrica, ljudske priče, to je ono što je užasno. Kažem toliko ta patnja može biti, ti ne možeš biti spreman na bilo čiju patnju, pogotovo kad se zatekneš na takvom jednom mjestu da to je opipljiva tragedija to je užas'', govori Zoran.

Bombe su za njega prolazna stvar, njima ne pridaje nikakav značaj iako zbog jedne autobombe koja je eksplodirala, sluh još uvijek nije u potpunosti vraćen. Emocije postanu isprane nakon nekog vremena, to je jedan od obrambenih mehanizama kako bi on mogao dovršiti svoj novinarski zadatak. Iako otupiš, nikada ne smiješ postati robot, kaže.

''Strah mora biti. Normalno si ljudsko biće koje naravno pokušavaš živjeti na neki način. Kako se ne bi plašio Sirije, ISIL-ovaca, rezanja glava. Pa plašim se toga svaki dan. Plašim se svega na kraju krajeva'', priznaje.

U ratnim zonama nema mjesta za improvizacije. Tijekom Sirijskih i Iranskih ratova poginulo je mnogo novinara, snimatelja i fotografa upravo zbog improvizacija. Fikser je možda i najvažniji čovjek na terenu. Pokazuje gdje mora ići i zna što se događa na terenu te je u kontaktu s vojskom. Ako se jedan novinar ili fotograf poželi sam uputiti u avanturu, može se naći u vrlo nezgodnoj, po život opasnoj, situaciji.

''Nemaju ti ljudi ništa protiv tebe. Ti si njima samo sredstvo ratovanja. Dobit će novac. Pobiješ cijelo kurdsko selo, nijedna televizija to neće objaviti, ubiješ dva europska novinara cijeli svijet priča o tome'', komentira Marinović.
Bilo je trenutaka u kojima je Zoran htio baciti fotoaparat i uzeti pušku. Zatekao se na mjestu gdje je bilo nekoliko mladića i djevojaka te su islamski vojnici ''planirali prekinuti tu liniju''. No, srećom da je ruski avion bacio bombu u pravom trenutku, inače bi svi bili mrtvi.

Osim fotoaparata, već 20 godina nosi pancirku i šljem. To nije dodatna, već obvezna oprema. Kada to navuče na sebe, kaže, mora prestati biti otac. I on je sam na kraju krajeva nečije dijete. Mora se na neki način otuđiti.

''Ja kad odem negdje manje više nitko ne zna di sam i nikome se cijelo vrijeme ne javljam, to mi je samo u teškom onom kaosu u kojem se nalazim još mi je dodatna težina da ja sad nekome moram reći da sam dobro da sam tu i to'', otkriva fotoreporter Zoran Marinović.
U ratnoj zoni život postaje ekstremno jednostavan, tamo nema mogućnosti izbora. Sve što imaš je boca vode, sendvič i fotoaparat i to tako mora biti. Sve potrebe ne postoje, pa ponekad čak ni one osnovne, životne.

''Raka je najgore mjesto na svijetu gdje ti može nešto bit. Znači kolega ima proljev sve je srušeno sve je zapaljeno, vojska je svugdje sve je minirano, nema papira, nema toaleta, nema ništa. A onda je to borba za preživljavanje'', govori.

Moraš se ogoliti, kaže, doći pred pet vojnika i obaviti nuždu. Sasvim je normalno da se čovjek ne istušira 15 dana. On pokušava izbjegavati lokalnu hranu, nije samo rat problem, mnogo života oduzimaju i trovanja hranom, povraćanje i proljev. Potrebno je imati specifičan karakter za ovaj posao, kaže, biti od drugačijeg materijala. ''Ovo nije za svakoga, i na tim terenima ja susrećem ja susrećem cijelo vrijeme kolege, znači vrti se nas nekoliko cijelo vrijeme, ali mladi ljudi vrlo često dođu pokušaju i više ih nikad ne vidim'', otkriva.

Jedina stvar na koju se ne može naviknuti i s čim se vječno bori je nemoć. Teško je vidjeti dijete koje je gladno, koje umire, a ti mu ne možeš pomoći, govori. Osjećaj nesreće, koja je opipljiva i koju zapravo prodaje, stalno je prisutna.

''Pomisao da ja trgujem s tuđom patnjom je etički moment koji izluđuje, ali to je vječno pitanje novinarstva, to nije samo moj problem, to je problem svakoga tko se bavi ovim poslom'', objašnjava Zoran.

Mnogi slavni fotografi oduzeli su sebi život upravo zbog osude javnosti. On je glasnik, ne može biti spasitelj. Zaplače ponekad, kada mu se mnogo emocija skupi.
''Neki ti okidači mogu biti, kad radiš djecu vojnike, to je jednostavno nepodnošljivo, nepodnošljivo je nekad bi u mojoj koži'', komentira.

U jednoj godini prođe od Iraka, Sirije, Gaze, Venezuele, Konga pa do Černobila i svugdje ne prisutna ljudska patnja i s druge strane zloba. Ljepotu na takvim putovanjima jedino pruža priroda, ljudi ponekad tek tu i tamo iznenade. No, postoje oni koji će s tobom podijeliti i zadnji komadić kruha, kaže. ''To je veliko, to je veće od rata, veće od svega''.

Prilozi o Eboli u Kongu i Černobilu za koje je dobio nagradu za snimateljski rad ne bi ponavljao, niti za honorar niti za ''medaljicu''. Ljude koji krvare od virusa, do smrti u najgoroj patnji ne želi više vidjeti. Nekoliko mjeseci mu je trebalo da mirno spava. Imunitet od posjeta Černobilu još uvijek nije stekao. ''Ali ja imam tu sreću znaš da radim ono što volim i što je moja strast. To uopće nije posao, to je jednostavno moj život'', zaključio je fotoreporter Zoran Marinović.

 

Emisiju "Provjereno" pratite četvrtkom u večernjem terminu na Novoj TV! Propuštenu epizodu pogledajte besplatno na novatv.hr!


 

Još lakše do novosti o omiljenim serijama i emisijama. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju