Subota ujutro. 7 sati. Već sam u redakciji i razmišljam - je li mi pametnije malo odspavati u autu ili ostati budna cijelim putem? Čeka nas nešto manje od dva sata vožnje do Slavonskog Broda i cijeli dan snimanja. I čini se da će biti predivan. A ja umjesto da tek otvaram jedno oko i produžujem boravak u 'zemlji snova' (kako bi rekla moja mama Eva), razmišljam o tome koliko mi je krupnih kadrova dovoljno za idući prilog… Na putu smo prema domu obitelji s 11-ero djece…jednom trudnicom…i radoholičarom. Da, to je obitelj Šarac koju smo snimali prije dvije godine. Tada sam bila još 'zelena' novinarka, trajala je prva sezona Provjerenog, ali mi je priča o obitelji Šarac ostala čvrsto u sjećanju…možda zato što se s gospođom Dubravkom čujem tu i tamo, a možda zato što je njih zaista teško zaboraviti.

Kratak opis bi bio – 11 djece, a samo otac radi – u starom kombiju skuplja papir po Slavonskom Brodu i okolici te ga prodaje otkupljivaču. Vjerojatno već zamišljate uobičajeni scenarij – žive među vlažnim zidovima u tuđoj kući, oslanjaju se na socijalnu pomoć, ni traga osmijehu majke, djeca bolesna i na rubu gladi…ali ne. Dubravka i Marko, bračni par u četrdesetim godinama ne samo da nisu socijalni slučaj, već bi mogli poslužiti kao inspiracija mnogim hrvatskim obiteljima. Njegov obrt hrani obitelj, od njega i otplaćuju kredit za veliku kuću koju su sagradili dok je Marko radio u jednom poduzeću. Dubravka je kod kuće s djecom – veselom, razigranom, ali jako složnom i pristojnom djecom. Točnije, njih 11. Najstariji sin radi u Slavonskom Brodu, a najstarija kći studira fizioterapiju u Vukovaru. Obrazovanje je u njihovoj kući jako bitno. Dubravka i Marko to svojoj djeci naglašavaju ne samo riječima, već i djelom – prošle godine oboje su dovršili davno započeti studij strojarstva! Jedan ispit i diplomski rad bio je prepreka do diplome, a nju su prešli unatoč Markovom nevjerojatno dugom radnom vremenu (doslovno od sumraka do zore) i unatoč Dubravkinim kućnim obavezama (samo zamislite količinu odjeće koja se pere/pegla u njihovoj kući s 13 članova). Ali to nije sve - Dubravka je diplomski rad pisala u visokoj trudnoći, a samo 5 dana nakon promocije rodila je 11. dijete, malenu Marinu. Ona izgleda kao i ostala djeca Šarac – veliki crveni obrazi, svijetla kosa, zavidno širok, iskren dječji smiješak. Ipak, to nisu jedine promjene koje su se u proteklih godinu dana dogodile u ovoj obitelji.

Druga promjena ljuti, frustrira i zapravo ostavlja bez riječi. Naime, Marko ove godine nije uspio naplatiti niti jednu lipu dostavljenih računa, niti jedan list od tona i tona prikupljenog papira, a iznos koji mu otkupljivač papira duguje iz mjeseca u mjesec raste. Kao što ćete vidjeti u emisiji ovog četvrtka, teško je izbjeći zaključak kako država pokušava od njih napraviti socijalni slučaj. Zašto? Zato što od Marka uredno očekuje da podmiri sva svoja dugovanja kao obrtnik, kao i privatne troškove obitelji. Što je normalan dio priče. Tu nema zamjerki. Abnormalan i nerazumljiv dio priče je da ta ista država uporno tolerira dug, činjenicu da obrtnik ne može naplatiti svoja dugovanja, da poduzeće s kojim on radi, kojemu prodaje prikupljeni papir i o kojem ovisi opstanak ove obitelji, Marku nije platilo niti jedan jedini dug ove godine i jedan račun iz prošle godine. Ako kažem da od toga živi jedna 13-člana obitelj, onda možete zamisliti o kojem je iznosu riječ. Crno na bijelo, Marko za svoj rad nije plaćen, on radi besplatno. Gledajući na papiru, njegov obrt zaradi sasvim dovoljno. Ali je račun prazan. Novčanik je – prazan. Novac je otišao u državnu blagajnu, i nikako da stigne uplata. A država se ne pita koliko dugo će obitelj Šarac izdržati.

Ali Marko stalno zove dužnika, pita kad će uplata, ali i dalje radi. Dubravka mu prigovara što radi, a nije kod kuće, ali i dalje ga podupire. Djeca o tome ne razmišljaju, oko njih su roditelji postavili zidove djetinjstva i ne puštaju ih u svijet briga odraslih. Što bi svaki roditelj vjerojatno napravio. Za vrijeme snimanja nije bilo teških riječi, nije bilo puno razgovora o poslovnim problemima. I ja sam riješila svoj najveći problem tog dana – hoću li imati dovoljno krupnih kadrova za montažu… I kad sam postala svjesna da je to bila moja najveća briga tog dana, posramila sam se. Marko i Dubravka brinu se hoće li im isključiti struju i plin.

Vožnja do Zagreba nije prošla u tišini. Žarko (snimatelj), Elvis (njegov asistent) i ja bili smo puni dojmova, inspirirani jednostavnošću i toplinom ove obitelji. Kad smo svaki uronili u svoje misli, osjećala sam se bogatije. I to je ono što obožavam kod ovog posla – jer imam priliku upoznati se s junacima 'iza kulisa' – koji nisu toliko često prisutni u medijima koliko bi trebali biti. Ne zbog njihove popularnosti, već zbog svih nas koji od takvih ljudi doista možemo puno naučiti. Nas troje sigurno jesmo.